Arhiv tekstova

U nedjelju smo proslavili spomen svih Vjernih mrtvih. Čudan je to blagdan. Spominjemo se i slavimo smrt. Zar zaista? Da, jer smrt za nas nije gubitak nego prijelaz i početak. Stvoreni smo za taj prijelaz u koji Gospodin dolazi. U ovom razmišljanju koje slijedi razmišljamo upravo o toj želji za vječnom budućnošću i o »kočnici« koja je u nama, a to je naš »ja« okrenut samom sebi. 

Ako znademo da Božje kraljevstvo dolazi, onda ćemo ga i čekati. Umjesto da živimo u prošlosti i žalimo za profućkanim vremenom, s puno nade gle­damo u budućnost. Umjesto da živimo u vremenu koje nam samo izmiče, živimo u vremenu koje samo dolazi. Promašene mogućnosti u prošlosti ne mogu biti jače od velike mogućnosti pred nama, koja nam se nudi u činjenici da Bog neprestano dolazi. 

ČEKATI, STVARNO ČEKATI: Čekati, stvarno čekati, ima uvijek značaj po­zornosti. Svu svoju pozornost usmjerujemo prema Bogu, što znači da se okrećemo od svega onoga što nema, direktno ili indirektno, veze s njime. Kako možemo čekati njega ako smo obuzeti s tisuću neva­žnih stvari? Ako budućnost dolazi, onda ne trebamo trčati za njom. Ako Bog dolazi, ne moramo raditi živčano i grozničavo. »Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi.« (Ps 127,1) Ako nešto radimo, onda je to zato da pripravimo put Gospodinu. Kako pripravljamo put Gospodinu? Tako što svoja vrata široko i prostrano otvorimo. To je naša čežnja, naše iščekivanje, naša otvorenost što priprema put Gospodinu. U stvari, pravi posao on odrađuje. Ako su nas obuzeli problemi i sumnje, to je u pravilu zato što Gospodinu ne dopuštamo da dođe. Želimo sami graditi svoju budućnost, ili, u najboljem slučaju, Božje kraljevstvo, umjesto da dozvolimo da kraljevstvo samo dođe i izgrađuje nas. Za prirodnog, ne-evangeliziranog čovjeka budu­ćnost je nešto prema čemu on ide. Čovjek ide u prav­cu budućnosti. Želi je osvojiti, uhvatiti, »izgrađivati« i oblikovati. Važno je misliti na svoju budućnost, držati mjenjač budućnosti u ruci. Cijeli život samo osiguravamo i planiramo svoju budućnost. Naprotiv, kršćanin ne ide prema budućnosti, nego budućnost dolazi k njemu. Ne približava se čovjek Božjem kra­ljevstvu. Obratno: »približilo se kraljevstvo Božje.« A u molitvi Očenaša ne kažemo: »dola­zimo u tvoje kraljevstvo«, nego: »dođi kraljevstvo tvoje«. Nije potrebno trčati prema budućnosti, budu­ćnost dolazi k nama. Ne budućnost puna prijetnje, ni zastrašujuća, nego veličanstvena, blažena budu­ćnost, jer naša je budućnost Bog. Takvo shvaćanje budućnosti unosi velik preokret u naše shvaćanje i poimanje vremena kao i u naš način življenja. Bdjeti znači biti dostupan, biti na raspolaganju. 

BUDNI RADI SUSRETA: Ako smo budni, nije to zbog budnosti, nego zbog zadatka. Mi smo budni kako bismo mogli susresti Boga kad dođe, kako bismo mogli prihvatiti zadatak koji nam želi dati. »Pogledaj, tu sam«, govori tko je dostupan. Tako govori Samuel i drugi proroci. »Evo službenice Gospodnje«, govori ona koja je bila naj­dostupnija od svih ljudi, ona koja je uzor svih kršćana. U dostupnu čovjeku ima mjesta i njegov prostor nije omeđen, takav čovjek može prihvatiti i druge, a ne samo sebe. Ima u sebi mjesta za tugu i radost dru­goga. Vrlo lako može se prepoznati je li neki čovjek dostupan ili ne, može li nam biti dom ili nam je za­tvoren. Suprotnost dostupnosti jest zauzetost samim sobom. Uistinu sugestivna riječ. Kod nekih ljudi vrata su uvijek obilježena natpisom: zauzeto. U tom natpisu nedostaje ono što svi znamo: da je dotična osoba zauzeta – samom sobom. Ne stavljamo li mo­žda i sami takve natpise a da toga nismo ni svjesni? Kakvi smo u svojim međuljudskim odnosima, takvi smo i u svojim odnosima s Bogom: dostupni ili pak zauzeti sami sobom, otvoreni ili zatvoreni. Bog nam dolazi, ne samo u posljednji dan, ne samo za Božić ili u Misi, nego svakog trenutka. On je uvijek onaj koji dolazi. Nismo li mi uvijek, ili gotovo uvijek, zauzeti sami sobom. Tada ne pronalazimo onu radost koju Bog želi dijeliti s nama dajući nam sudjelovati u njegovu djelu spasenja u svijetu. U Otkrivenju zajednica u Sardu dobiva strogi ukor jer nije dostu­pna i otvorena i jer ne mari što Gospodin može doći svakog trenutka: »Budi uvijek budan ... Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.« Kako je tužno ne biti spreman kad Gospodin pokuca na vrata. Koliko bismo više radosti mogli dati i primiti kad ne bismo propuštali tolike prilike! 

Bit kršćanske budućnosti sastoji se u činjenici da Bog dolazi. »Da, dolazim uskoro«, kaže. A zaručnica, Crkva, kaže: »Dođi!« Nema kraće molitve od ove: »Dođi!« Kratka je, ali potpuno ispunjena čežnjom za Bogom, kako Crkve, tako i čitavog čovječanstva. Neki će možda prigovoriti da je nepotrebno govoriti »dođi« Bogu, jer on u svakom slučaju do­lazi, i zapravo je već došao. Imaju pravo utoliko što mi ne trebamo Bogu govoriti »dođi« u nekom grču i u očaju. Naš »dođi« jest jasan odgovor na njegovo obećanje da dolazi. A budući da je Bog uvijek veći, uvijek može i više doći. Čak i onda kad je potpuno ispunio našu nutrinu, možemo reći »dođi« i dozvoliti mu da razvije i poveća naš kapacitet te budemo nji­me još ispunjeniji. Kako bi naša budućnost bila svijetla kada bismo se od svega srca uklopili u ovaj čudesni dijalog izme­đu Isusa i Crkve, u kojem Isus kaže: »Da, dolazim uskoro«, a zaručnica odgovara: ‘»Amen, dođi, Gospo­dine Isuse.« (Otk 22,20)            g