Arhiv tekstova
Između Krista i starih bogova
Iz poslanice apostola Pavla Rimljanima može se zaključiti kako se kršćanstvo na području današnje Hrvatske naučavalo još u apostolsko doba. Pavao piše da je »… od Jeruzalema i naokolo do Ilirika potpuno izvršio dužnost propovijedanja Radosne vijesti o Kristu …«.
Rimljani su, nakon stoljeća progona kršćana u kojem su osobito stradali kršćani u Srijemu, u 4. stoljeću prihvatili kršćansku vjeru. Iz 4. stoljeća poznat nam je ustroj biskupija u slavonsko-srijemskom međuriječju: biskupije u Sisciji, Cibalama i u Mursi bile su podređene nadbiskupu u Sirmiju. U Dalmaciji je metropolitsko sjedište bilo u Saloni, a biskupija je bilo nekoliko, kako u dalmatinskim gradovima tako i na području današnje Bosne i Hercegovine. Kršćanstvo je bilo osobito rašireno na otocima, kamo su se povlačili i pustinjaci.
SVAROG, PERUN, VELES, TROG-LAV…: Osim bogova svjetla, dobrih bogova, i bogova tame, Hrvati su vjerovali u opstojnost mnogih mitoloških bića, koja su bila svitom dobrih ili zlih bogova. Dobra su božanstva, Svarog, Perun, Svantevid, Lada, Veles, Troglav, održavala sklad u prirodi – mijene godišnjih doba te ujednačenu izmjenu kiša i razdoblja bez padalina – dok su sklad narušavali Mokoš, Černobog, Morana i ostala božanstva smrti. Divovi, patuljci, domaći – zaštitnici ognjišta – te suđenice, vile i vilenjaci su bića koja su živjela u svijesti Hrvata i koja su imala znatan utjecaj na sudbinu pojedinca, prirast stoke ili urod. Hrvati su žrtvama i ritualima veličali dobre bogove te su nastojali umilostiviti bogove zla.
POKRŠTAVANJE HRVATA: Hrvati su se s kršćanstvom sreli došavši u današnju domovinu. I u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske bilo je preživjelih Rimljana, nositelja kršćanstva na ovom području, a u gradovima na jadranskoj obali cjelovitije je sačuvana rimska kultura. No u prvim stoljećima nakon seobe nije bilo masovnijeg pokrštavanja Hrvata. U 9. stojeću srela su se na području Hrvatske dva smjera pokrštavanja – zapadni, koji su za vrijeme vlasti Karla Velikoga predvodili franački svećenici, i bizantski.
OLTAR I TRON: U svih su germanskih i slavenskih naroda, pa tako i u Hrvata, viši slojevi društva uočili prednosti kršćanstva i njegovu važnost za uključivanje u krug zemalja novonastale europske civilizacije. Hrvatski su knezovi posjedima darivali Crkvu, uredili neke starokršćanske crkve za boravak benediktinaca, a knez Trpimir osnovao je biskupiju u Ninu. Sve do dolaska glagoljaških svećenika u Hrvatsku – nakon protjerivanja Metodijevih učenika iz Velikomoravske dio ih se sklonio u Branimirovu Hrvatsku – unatoč neupitnoj kristijanizaciji vladarskoga sloja, malo je vjerojatno da su Hrvati u znatnijem broju pristali uz novu vjeru. Bogoslužje na narodnome jeziku zacijelo je ubrzalo pokrštavanje i širih narodnih slojeva. Hrvati su nakon crkvenoga raskola 1054. godine pristali uz Rimsku crkvu, ali su nastavili s narodnim bogoslužjem, što je kršćanstvu u Hrvata davalo posebnost u odnosu na druge katoličke zemlje.
