Arhiv tekstova

Komemoracija žrtvama iz 1944. godine održana je na Dan mrtvih kod spomenika »Ptica slomljenih krila« na subotičkom Senćanskom groblju. S povjesničarom Stevanom Mačkovićem razgovarali smo o tragičnim događajima nakon oslobođenja Subotice od fašizma, kada su na Senćanskom groblju bez suđenja pogubljeni ljudi i djeca za koje se nekada tvrdilo da su ratni zločinci. Jedna od tema razgovora bio je i rad Historijskog arhiva Subotica u čijim se fondovima i zbirkama nalaze dokumenti koji svjedoče o životu u gradu i okolici.

 

HR: Zbog čega je na Senćanskom groblju u Subotici koncem 1944. godine pogubljeno 852 osoba od 12 do 80 godina starosti?

Taj događaj datira u vrijeme nakon što su 10. listopada partizani i crvenoarmejci oslobodili Suboticu od fašizma. Uspostavljala se nova vlast, a u prvom je razdoblju vojna uprava bila mjerodavna vlast u svim vojvođanskim mjestima oslobođenim od fašizma, pa tako i u Subotici. Komande gradskih vojnih uprava zapravo su radile po direktivama OZNA-e, Odjeljenja zaštite naroda, kako se tada zvala služba državne sigurnosti. Komande gradskih vojnih uprava radile su na uspostavi normalizacije života u mirnodopskim uvjetima, prije svega rješavanja opskrbe građana životnim namirnicama u oskudici, ali se i obračunavalo s ratnim neprijateljima, od kojih su mnogi etiketirani kao »ratni zločinci« ili »unutarnji neprijatelji« – bez suđenja i iznošenja dokaza za takve tvrdnje. Pogubljenja strijeljanjem na Senćanskom groblju izvršena su bez suđenja pred vojnim ili pravosudnim tijelom. Znači, komanda gradske vojne uprave imala je moć odlučivanja o životu ili smrti bez suđenja. Kao »opravdanje« je važio atrocitet prema pripadnicima fašističkih snaga, a na udaru su se našli i civili, uglavnom pripadnici mađarske i njemačke nacionalnosti, čije su matične države pripadale Sili osovine ili Trojnom paktu u Drugom svjetskom ratu. Strijeljanja na Senćanskom groblju u Subotici bila su čin osvete. 

HR: Postoji li u Historijskom arhivu Subotice relevantna građa za istraživanje pogubljenja na Senćanskom groblju?

Samo je u fragmentima sačuvana relevantna arhivska građa koja svjedoči o  tom razdoblju, no ne i izravno o tim pogubljenjima. Jako je teško dokumentirano utvrditi podatke o tim tragičnim događajima, jer nitko nije vodio evidenciju o osobama koje su strijeljane. Zadnje sustavno i cjelovito istraživanje vođeno o ratnim žrtvama u razdoblju Drugog svjetskog rata u Subotici provedeno je krajem devedesetih godina, a kao rezultat istraživanja objavljena je knjiga Imenik žrtava II. svjetskog rata na području subotičke općine. U knjizi su navedena i imena nekih od strijeljanih na Senćanskom groblju. Teško je govoriti o pogubljenima. Iako je kontekst posve različit, uzmimo primjer Srebrenice. Egzekutori nisu pravili spiskove strijeljanih osoba. Dakle, i u slučaju pogubljenja na Senćanskom groblju, indirektno se utvrđivao identitet strijeljanih osoba, putem svjedočanstava rodbine ili po prijavama smrti matičnom uredu puno godina kasnije, jer članovi njihovih obitelji dugo vremena nisu smjeli javno podsjetiti na izvršeno pogubljenje. Vlasti su tvrdile kako su strijeljani ratni zločinci. Bilo je slučajeva da je susjed ukazivao na susjeda kao »pomagača« fašističkih snaga, a zbog osobne osvete, o čemu postoje svjedočanstva. Stradali su nevini, radilo se to na poticaj vlasti, a mnogi su bili revnosni u tome. Kako je bilo moguće okriviti dijete koje ima trinaest godina da je ratni zločinac? A ima mnogo djece od 15, 16 i 17 godina koja su tako završila svoje živote.

HR: Iako se o Bačkoj najčešće misli kao o stereotipnoj idiličnoj slici, bilo je velikih stradanja na ovim prostorima. Subotička sinagoga stoji kao nijemi svjedok proteklog stoljeća i jedne tragične prošlosti. Što je sve pridonijelo da židovska zajednica gotovo nestane u Subotici?

Subotički su Židovi najviše stradali u Drugom svjetskom ratu, jer su vršene deportacije u logore smrti. U Subotici ih je prije rata bilo do 4000, a prema podacima iz 1953. bilo ih je do 300 stanovnika. Evo i jednog primjera: gradske vlasti za 1934. operiraju podatkom da grad ima 102.133 stanovnika, od toga 3739 Židova, u unutarnjem dijelu grada 3640 stanovnika i 99 stanovnika na vanjskom teritoriju grada i da po vjeroispovijesti ima 3685 »Izraelićana« u unutarnjem dijelu i 102 na vanjskom teritoriju. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina preživjelih subotičkih Židova odlazi u Izrael. Podsjetimo se na slučaj iseljavanja braće Ruff, koji su 1917. godine u Subotici otvorili tvornicu za proizvodnju bombona. Braća Ruff, kako je to nalagao postupak iseljavanja, morala su ispuniti izjave o odricanju od jugoslavenskog državljanstva i oni to čine listopada 1950. godine. Nakon toga su im i preostale nekretnine bile nacionalizirane kao stranim državljanima. S useljeničkom vizom, u velikom valu iseljavanja subotičkih Židova 1949.-1950. godine, i oni odlaze u Izrael. 

HR: Prije Drugog svjetskog rata Nijemci su činili najbrojniju nacionalnu manjinu u Jugoslaviji. Koliko Nijemaca ostaje živjeti u Vojvodini nakon završetka rata?

U Jugoslaviji je 1921. godine bilo 505.710 Nijemaca, a od toga u Bačkoj 173.796 Nijemaca. Logori za Nijemce raspušteni su 1948. godine, a ukupno 24.491 Nijemac dobiva jugoslavensko državljanstvo, dok ostali podnose molbe za iseljavanje u Njemačku. Prema popisu iz 1951. godine, u Vojvodini je živjelo 26.294 državljana njemačke narodnosti. Iseljavanje Nijemaca će se nastaviti i u sljedećem razdoblju. Zbog razvijenog osjećanja neravnopravnosti s ostalim narodnostima i »besperspektivnosti« njemačke manjine u daljnjem društvenom razvoju, 80 posto svih Nijemaca izrazili su želju za napuštanjem Jugoslavije.

HR: Osjeti li i danas hrvatska zajednica posljedice odlaska iz Subotice više od stotinu hrvatskih intelektualaca nakon represije režima početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća?

Hrvatska zajednica trpjela je stalne pritiske koji su se očitovali i kroz demografske gubitke, a slabila je iz više razloga. Počevši od snažne »mađarizacije« – asimilacije u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, a koja je upravo najviše utjecala na elitu, gospodarsku, ali i intelektualnu, preko pritisaka »srbizacije« prije Drugog svjetskog rata, a i nakon tog rata, tako da se intenziviranje takvih elemenata represije nakon događaja početkom sedamdesetih uklapaju u taj proces. Zapravo se treba diviti vitalnosti i opstojnosti Hrvata s ovih prostora. Ne znam da su rađena historiografska istraživanje te problematike, no možda je to više pitanje za jedan multidisciplinarni pristup, sociološki, demografski i povijesni.

HR: Koliko su ideologijske matrice utjecale na stradanje Srba u Vojvodini?

Bilo je stradanja Srba u razdoblju između 1941. i 1944. godine, a nakon toga oštrica novouspostavljenog režima nije bila usmjeravana prema njima po toj nacionalnoj, već po ideologijskoj matrici: optuživani su kao informbirovci, rankovićevci, liberali, kao vojvođanska »separatistička birokratija«, a optuživani su i kao izdajnici Kosova i srpstva. 

HR: Pitanje je staro, ali izgleda uvijek aktualno. Stari su Latini rekli kako je povijest učiteljica života. Može li nas povijest poučiti?

Stara latinska poslovica kaže tako, ali ako sagledamo što nam se dogodilo u posljednjih dvadeset godina, od 1988. do 2008. godine, od tzv. »antibirokratske revolucije« pa do danas, mišljenja sam da nismo učili od učiteljice života – historije, a da jesmo, odavno bismo bili u članstvu Europske Unije. Ovako, čeka nas dug i mukotrpan put do članstva. Mogli smo sačuvati mnogo ljudskih života i uštedjeti mnogo energije i kapitala, a nismo, jer nismo naučili ništa od učiteljice života – historije.  

HR: Među sedam ravnopravnih graditeljskih čuda Srbije, čitatelji tjednog »Magazina« lista »Politika« odabrali su i subotičku Gradsku kuću. Kakav značaj ima ova nagrada za naš grad?

Ovu nagradu treba kapitalizirati za dobro Subotice, jer je, uz jezero Palić, subotička Gradska kuća turistički potencijal. Sva veća vojvođanska mjesta imaju gradske kuće, ali je subotička Gradska kuća do-ista izuzetan spoj zanata i umjetnosti. Sagrađena je u tada modernom stilu – mađarskoj varijanti secesije. Izgradnja Gradske kuće bio je skup i zahtjevan projekt, a podignuta je u kratkom roku, od 1908. do 1910. godine, ali su majstori još dvije godine ukrašavali njene interijere. Za izgradnju Gradske kuće najzaslužniji je tadašnji energični gradonačelnik Károly Biró.

HR: Koje su karakteristike društveno-kulturnog konteksta vremena u razdoblju kada je građena subotička Gradska kuća?

Društveno-politički kontekst je bio okvir koji je omogućio provedbu volje gradonačelnika Biróa da se podigne takva impozantna građevina. Bilo je to »zlatno doba« Subotice. Na početku ulaska u 20. stoljeće živjelo se u uređenom društvu, a odvijao se procvat građanske kulture u tom razdoblju Austro-Ugarske Monarhije, što je i omogućilo realizaciju tako velikog projekta. To vrijeme karakterizira i ekspanzija umjetnosti i umjetničkog obrta koji nalaze svoj upečatljivi izraz u austrijskom i mađarskom historicizmu i secesiji. O arhitektonskom i umjetničkom razvoju u tom dobu svjedoči i subotička Gradska kuća.

HR: Napisali ste knjigu »Industrija i industrijalci Subotice 1918.-1941.«. Je li i u to vrijeme postojao profil »biznismena«, koji se danas naziva »tajkunom«?

Razdoblje o kojemu sam pisao u svojoj knjizi o industriji i industrijalcima Subotice karakterizira kapitalizam u svom osnovnom obliku. Industrijalci su tada, naravno, bili neusporedivo nadmoćniji u odnosu na proletere i moguće je da je tada postojao neki izraz kojim ih je puk nazivao, ali postoji velika razlika između ondašnjih industrijalaca i današnjih tajkuna. Tadašnji industrijalci, moćni ljudi, nisu dolazili do bogatstva preko noći, nego je njihov uspon rezultat truda i rada mnogih generacija koje su uspjele oploditi kapital. Generacijski su prenosili te tečevine, radeći i gradeći. 

HR: Što je zadaća organizirane arhivske službe, kao što je subotički Historijski arhiv?

Naš se arhiv stara o arhivskoj građi, obrađuje je i zaštićuje, te zadovoljava znanstveno-istraživačke i privatno-pravne potrebe i zahtjeve stranaka i istraživača, u prvom redu na polju historiografije. Prvo razdoblje arhiviranja započinje u Subotici 1743. godine, kada se počinje voditi organizirana gradska administracija i tako se počinje čuvati arhivska građa koja time nastaje. No, to još nije pravi arhiv, to je pismohrana nastala radom administrativnih tijela. Historijski arhiv Subotica počeo je s radom 1947. godine. Najstariji i najznačajniji fondovi koji se čuvaju kod nas su: Magistrat povlaštene kraljevsko komorske varoši – Sent Marija, Subotica, 1743.-1779., Magistrat slobodnog kraljevskog grada – Subotica, 1779.-1849., Gradsko vijeće slobodnog kraljevskog grada – Subotica, 1861-1918., kao i fondovi: Gradsko poglavarstvo – Subotica, 1918.-1941., Gradsko načelstvo slobodnog kraljevskog grada – Subotica, 1941.-1944., te fond: Gradski narodni odbor – Subotica, 1944.-1955. Dokumenti koji se nalaze u sklopu fondova i zbirki svjedoče o životu u gradu i okolici, a osim arhivskih fondova značajne su i sačuvane karte i planovi grada. Najstariji originalni dokument koji se čuva u Historijskom arhivu Subotica je plemićka diploma Jánosa Szencija, koja datira iz 1658. godine. Naš je zadatak adekvatno zaštititi arhivsku građu koja se čuva kod nas: obradom i sređivanjem, mikorfilmovanjem i digitaliziranjem sređenih fondova i zbirki, a posebna briga našeg arhiva je pravilna zaštita arhivske građe u nastajanju. U našoj instituciji postoji čitaonica i sve zainteresirane stranke, kao i istraživači, mogu nam se obratiti.

HR: Nastoji li Historij-ski arhiv Subotica izgraditi praksu primjerenu modernom dobu?

Postoje promjene u modernoj arhivistici koje se primjenjuju kroz norme međunarodnih arhivističkih organizacija, čemu se moramo prilagođavati, a svjedoci smo i napretka informacijskih tehnologija, kao i drugačijeg shvaćanja prava na dostupnost informacija. Nažalost, tijekom devedesetih godina naš arhiv nije sudjelovao u međunarodnoj suradnji. Počevši od 2003. godine, uspostavljeni su kontakti i realizirane su uzajamne posjete, kao i sudjelovanje na stručnim skupovima i konferencijama s: Državnim arhivom u Osijeku, Državnim i Gradskim arhivom u Budimpešti, kao i Županijskim arhivom u Kečkemetu i Segedinu, odnosno Sentešu. Ove smo godine, 23. rujna, organizirali »I. subotički arhivski dan«, jer su izravni kontakti arhivskih ustanova i kolega iz zemlje i inozemstva zaposlenih u njima, i njihova neposredna suradnja i razmjena iskustava – dragocjeni. Organizirali smo ovu manifestaciju u namjeri okupljanja eminentnih stručnjaka za područje arhivistike i vođenja rasprave o temama koje su aktualne. Za prvi »Arhivski dan« odabrana je tema o statusu arhiva i arhivske službe i problematici u praksi. Na manifestaciji su sudjelovale i kolege iz Mađarske, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U okviru međunarodne suradnje večeras, 7. studenoga, predstavit ćemo publikaciju Arhiva Čongradske županije »Naselja, stanovnici i turski posednici Segedinskog sandžaka 1570. godine«. Riječ je o turskom popisu poreznih obveznika i turskih posednika, dakle, po imenima i prezimenima može se utvrditi koji su narodi živjeli u području Segedinskog sandžaka, koji je obuhvaćao i Suboticu i dio podunavlja do Srijema. Sljedeća promocija u okviru međunarodne suradnje bit će održana već 20. studenoga, kada će se predstaviti dva izdanja Državnog arhiva u Osijeku: »Zavičajnici Grada Osijeka 1901.-1946.« i »Knjiga o vinu«, prijevod rukopisa iz 1779 godine, s njemačkog jezika, koji je pronađen u kapucinskom samostanu u Osijeku.  

Jednostavno, cilj međunarodne suradnje je unapređenje struke. Nastojimo se uključiti u suvremene tijekove u našoj struci. Historijski arhiv Subotica vidljiv je na internetu. Na svojim web stranicama dajemo osnovne informacije o svome radu i aktivnostima i o arhivskoj građi koja se čuva. 

HR: Spremate li nova izdanja u okviru nakladničke djelatnosti?

Upravo radim na pripremi novog broja našeg časopisa »Ex Pannonia«, a u pripremi je monografija o povelji »Libera regiaque civitatis Maria-Theresiopolis«, kojom se 1779. godine naš grad proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Original ovog dokumenta pohranjen je u subotičkom Historijskom arhivu. 

g