Arhiv tekstova

Sutra je svetkovina Svih Svetih. Jedan blagdan koji nas sve objedinjuje. Radi se naime o činjenici da je nebeska Crkva – zajednica svetih – naša Crkva. Povezanost nas, zemaljskih putnika i nebeske Crkve je nerazdvojiv. Stoga je sutrašnji dan osobita prilika štovanja, sjećanja i zahvalnosti. O toj povezanosti nas sa Svetima II. Vatikanski sabor posebno naučava kada govori o općinstvu svetih: Dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki su od njegovih učenika putnici na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući »jasno trojedinoga Boga kakav jest«, a ipak svi, iako na različitom stupnju i na različit način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajući njegova Duha, tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu.  Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po trajnoj se vjeri Crkve jača u saopćavanju duhovnih dobara. Zbog toga naime što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji Jer, primljeni u domovinu i stojeći pred Go­spodinom, po Njemu, s Njime i u Njemu ne prestaju kod Oca za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi, služeći Gospodinu u svima i dajući u svom tijelu dopunu za ono što nedostaje Kristovim mukama za Njegovo Tijelo koje je Crkva. Stoga njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti. 

SVETOST JE MOGUĆE OSTVARITI: Ova spoznaja i vjera nas ohrabruje. Međutim, pred nama stoji jedan zadatak kojega je sveti Augustin tako izazovno postavio: Kad su toliki i tolike mogli, zašto ne bi mogao ti Augustine? Jer je stvarno moguće ostvariti svetost. Slaviti, naime, blagdan Svih Svetih, a ne postaviti pitanje sebi o svetosti bilo bi promašeno. Spomenuti Sabor, kada poziva na svetost kaže: Gospodin Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svima je i pojedinim svojim učenicima kojega god položaja propovi­jedao svetost života, kojoj je On sam i početnik i usavršitelj: »Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac« (Mt 5,48).  Svima je poslao Duha Svetoga da ih iznutra potiče da Boga ljube svim srcem, svom dušom, svom pameću i svom snagom svojom, i da se međusobno ljube kako je Krist ljubio njih. Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti. Oni dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršiti svetost koju su primili. Apostol ih opominje da žive »kako se pristoji svetima« (Ef 5, 3) i da se obuku »kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost« (Kol 3, 12), i neka imaju plodove Duha za posvećenje. A budući da svi činimo mnoge pogreške, neprestano trebamo Božje milosrđe i svaki dan moramo moliti: »I oprosti nam naše dugove« (Mt 6, 12). 

SLIJEDITI ISUSOV PRIMJER: Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darivao, da – slijedeći njegov primjer i postavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju, svom se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega Naroda dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve to izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca. 

Ovih dana ćemo se često zaustaviti na grobovima dragih osoba. Zastanemo, pomolimo se i razmišljamo. O čemu? Vjerojatno nas za te grobove veže zahvalnost. Često puta sjećanje koje je dio nas. Pokušajmo ovih dana gledati barem neke grobove s pitanjem: Kako su živjeli? Vjerojatno ćemo u duši osjetiti odgovor koje su vrednote ostvarili da nam i nakon toliko godina još uvijek govore. Ne govori nam spomenik, koji može biti i lažna veličina, govori nam srce jer točno osjećamo što je to u njihovom životu što je neprolazna vrednota koju nije izjeo ni moljac vremena ni odnijela zaborav. To su sveci. Oni koji nam iz groba poručuju kao svojim potomcima da se na vrijeme »otrijeznimo«, razmislimo, možda i obratimo. Ti grobovi naših predaka govore o drami života koja je završena pobjedom. To su sveci. Dakle, ne trebamo ići ni daleko ni široko, trebamo ići na grobove svojih predaka i vjerojatno ćemo naći u tom »besmrtnom lancu« po koji uzor kojega trebamo slijediti, koji nas poziva i poručuje: slijedi me!

g