Arhiv tekstova

Hrvati su književno progovorili, prije devetsto godina, rečenicom: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Zazivajući Božji blagoslov riječima koje su uklesali u kamen Baščanske ploče, da ih vrijeme ne izbriše, svjedoče o postojanju hrvatskoga pisma i jezika, naroda i kralja te pravnoj uređenosti države na početku 12. stoljeća. Današnje shvaćanje književnosti bitno se razlikuje od srednjovjekovnoga jer su se tada pod pojmom književnosti svrstavali povijesni i zakonski tekstovi, gotovo sve što je bilo zapisano jer toga ne bijaše mnogo.

Iako nije doslovce prvi i najstariji dokument hrvatskoga jezika, Baščanska ploča simbolički stoji na početku hrvatske srednjovjekovne književnosti. Tijekom srednjega vijeka Hrvati su se služili trima pismima: latinicom, glagoljicom i ćirilicom, a o svojoj su kulturi svjedočili na tri jezika: latinskom, straoslavenskom i starohrvatskom. Najstarijie potvrde narodnoga jezika pronalazimo u epigrafskim natpisima, tri najvažnija su: Plominski natpis, Valunski natpis i Krčki natpis. Najstariji spomenik liturgijskoga sadržaja, a ujedno i prvi spomenik hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika, su »Bečki listići«. 

Hrvatsku srednjovjekovnu prozu uglavnom čine pravno-povijesni dokumenti, legende, apokrifi i hagiografije (životopisi kršćanskih svetaca u književnom obliku). »Ljetopis papa Dukljanina« najprije je bio napisan na slavenskome jeziku, vjerojatno hrvatskim tipom ćirilice, na latinski je jezik preveden u 12. stoljeću. U tom nam je spisu posebno važna i zanimljiva »Legenda o smrti kralja Zvonimira«. Po latinskom apokrifu »Vita Adae et Evae« nastao je hrvatski prijevod »Život Adama i Eve«.  U zapadnoeuropskoj, pa i hrvatskoj, kulturi javljaju se prvi svjetovni romani. Talijansko moralističko djelo »Fiore di virtu« prevedeno je na hrvatski jezik pod naslovom »Cvet vsake mudrosti«. Sačuvano je nekoliko glagoljskih rukopisa i jedan pisan bosančicom (hrvatskom ćirilicom). U glagoljaškim zbornicima iz 15. st. sačuvana je popularna prirodoznanstvena enciklopedija »Lucidar«, a viteški roman o Troji,  »Rumanac trojski«, sačuvan je u nekoliko glagoljskih rukopisa.

Početci hrvatskoga pjesništva vezani su uz liturgiju. Naše najstarije sačuvane pjesme bile su namijenjene javnom pjevanju, a vezane su uz velike crkvene blagdane Božić i Uskrs. Jedna od najstarijih pjesama na hrvatskome jeziku zasigurno je »U se vrime godišća«. Kako je poez-ija u srednjemu vijeku bila iznimno popularna, razvija se dijaloška forma pasionske tematike čiji razvoj dovodi do pojave srednjovjekovne drame. Najomiljenija dramska pjesma bila je Plač Marijin. Ona govori o Marijinu doživljaju smrti Isusa Krista. Najčešću dramatizaciju doživljavale su legende o mučenicima koji su proglašeni svecima. O svetici Margariti dramatizirana je »Muka svete Margarite«.

Važno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzima marijanska tematika. U okviru marijanske književnosti posebno mjesto zauzima Šibenska molitva iz 14. stoljeća. Značajna je jer je pisana latinicom i čistim hrvatskim narodnim jezikom, a prema dosadašnjim saznanjima nije prijevod, nego je izvorna hvala (lauda) pjesma Gospi.

Vrhunac hrvatske srednjovjekovne književnosti zasigurno je prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma, negdje u Hrvatskoj, tiskana je prva hrvatska glagoljska knjiga. Od tada knjiga postaje pratiteljicom Hrvata u povijesnim kušnjama i kako navodi akademik Dubravko Jelčić u »Povijesti hrvatskoga jezika«: »Knjiga je duhovno oružje kojim su Hrvati branili svoj opstanak i samobitnost.«