Arhiv tekstova

Pred hrvatskim organizacijama i udrugama u Srbiji, kao uostalom i pred svim drugim nevladinim udrugama građana, za potrebe financiranja redovitog rada i posebnih aktivnosti nalaze se, osim domaćih, odnedavno i predpristupni fondovi Europske Unije. Ima ih više, različitog su karaktera i podrijetla, no zajednički im je cilj da se ljudi i institucije u zemljama koje teže priključenju Europskoj Uniji postupno pripreme za uvjete pod kojima će živjeti i raditi u zajednici europskih naroda.

Ipak, sama činjenica da novca za ovu namjenu ima, ne znači kako je nadohvat ruke i da se do njega može lako doći. Ovo se pogotovu odnosi na hrvatske udruge, koje problema imaju s pribavljanjem novca i iz domaćih, državnih izvora. Natječaji EU su zahtjevni, prijavljivanje projekata podrazumijeva relativnu stručnost i dobru obučenost, no korisnici s iskustvom kažu kako se trud svakako isplati.

DOMAĆI IZVORI: Dosadašnje iskustvo hrvatskih manjinskih organizacija u Srbiji, kad je o financiranju riječ, odnosi se gotovo isključivo na domaće državne izvore, odnosno na proračunska sredstva AP Vojvodine, Republike Hrvatske i Republike Srbije.

»Najveći dio ukupnih sredstava hrvatske udruge dobivaju od Izvršnog vijeća Vojvodine (60 posto), pri čemu od Pokrajinskog tajništva za propise, upravu i nacionalne manjine najviše – 55 posto, a ostatak od 5 posto od Pokrajinskog tajnišva za kulturu«, kaže članica Izvršnog odbora HNV-a zadužena za kulturu Antonija Čota. »Sredstva iz Republike Hrvatske stižu preko Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i čine 30 posto ukupnih sredstava, dok Srbija iz republičkog proračuna hrvatske udruge financira tek s 0,7 posto. Ostatak novca udruge priskrbljuju od lokalnih samouprava, gdje, osim u nekoliko izdvojenih primjera, nema sustavnog financiranja. Manifestacije hrvatske zajednice još uvijek su rijetkost u proračunima lokalnih samouprava. To je polje na kome je zatajila politika. Bilo je za očekivati da će se, nakon najavljivanog sudjelovanja u vlasti, ovo stanje popraviti, ali, na žalost, težište politike stavljeno je samo na kadrovsku problematiku, ne i na poboljšanje stanja u zajednici. Slično je i kada je u pitanju informiranje, a gotovo ništa nije urađeno po pitanju obrazovanja, a napose službene uporabe jezika.«

Kad je riječ o samim udrugama, Antonija Čota smatra kako je problem što se većina njih bavi sličnim djelatnostima, te da se tek nekoliko njih izdvaja »unikatnim« manifestacijama, a to za posljedicu ima zgusnutost događaja u određenim vremenskim razdobljima.

»Osim toga, te manifestacije imaju pretežno lokalni karakter, čime se umanjuje prednost kod natječaja izvan tijela koja se bave manjinskom problematikom«, kaže Antonija Čota. »S druge strane, veliki problem predstavlja i loša tehnička opremljenost udruga. Naime, još je uvijek puno udruga koje nemaju računalo, a neke nemaju niti svoje prostorije. Kadrovi su ponegdje također problem, jer u velikoj mjeri riječ je o ljudima srednje i starije dobi, vrlo često bez visokog obrazovanja, pri čemu je njihova predanost radu i zajednici nesporna. Budući da udruge dijele ‚zajednički kolač‘, to stvara i neku vrstu rivalstva među njima, a dodatni nemir unose i sve češće podjele na podobne i nepodobne udruge. Jedan od četiri razloga zbog kojih je traženo moje isključenje iz DSHV-a jest i taj što sam predlagala da sredstva dobiju i one udruge čija vodstva nisu među članovima DSHV-a.«

TEČAJEVI: Kako bi pomoglo vodstvima udruga Hrvatsko nacionalno vijeće je, u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Srbije, organiziralo nekoliko obuka. Međutim, nisu se svi pozvani odazvali, premda kod popunjavanja natječajnih prijava, a još više kod kasnijeg pravdanja sredstava, itekako ima problema.

»Bitno je naglasiti kako kod ovih domaćih natječaja nitko nije odbijen zato što nije dobro popunio prijavu«, objašnjava Antonija Čota. »Međutim, kad su u pitanju europski predpristupni fondovi, tu je situacija znatno kompliciranija. Naime, novac iz ovih fondova nije besplatan, a uspješnost više ovisi o kvaliteti prijave nego li, često, o samom programu. Puno je dobrih projekata koji ostanu nefinancirani. Projekti kulturnih udruga spadaju u skupinu tzv. ‚peoples to peoples‘ projekata, gdje su iznosi relativno mali. Daleko veći izvor predstavljaju projekti iz područja gospodarstva ili turizma, gdje neke naše udruge imaju što ponuditi, recimo etno-turizam, ili stari zanati, ali tu je i udio velik te treba osigurati partnera u državnim tijelima. U HNV-u su pokrenuti razgovori o ovoj temi, ali sredstva u financijskom planu nisu osigurana i udruge su prepuštene lokalnim samoupravama.«

Antonija Čota naglašava kako se i za budućnost planiraju tečajevi za predstavnike udruga, osigurana su i izvjesna sredstva za njihovo održavanje, a pokrenuti su i pregovori s Hrvatskom maticom iseljenika u Zagrebu, gdje u vukovarskoj podružnici, prema njezinim riječima, postoji spremnost za to.

»S obzirom da naše udruge žive od malih prihoda, samo jedan propušten natječaj predstavlja veliki gubitak«, kaže Antonija Čota. »Trenutačno najvećim gubitkom smatram činjenicu da je HNV izdvojio sredstva u visini od 5 milijuna dinara za kupovinu nekretnine, zakidajući tako kulturi, obrazovanju i informiranju, a nekretnina, koja je nesumnjivo potrebna, trebala je i mogla biti jedan od glavnih projekata koji je trebalo provesti u suradnji s državnim tijelima, a preko predpristupnih fondova.«

PISANJE PROJEKATA: Predsjednik Hrvatske manjinske samouprave iz Segedina Dušan Marjanović, koji je ujedno i predsjednik tamošnjeg Kulturno-umjetničkog društva »Andrija Dugonić«, već tri godine redovito sudjeluje na natječajima koje raspisuju različite zaklade Europske Unije, ili Republike Mađarske, koja je članica EU. Godišnje, kaže, prijavi dvadesetak projekata, od kojih budu odobrena tri-četiri. Zbog toga njegovo iskustvo euro-natjecanja može biti dragocjeno za predstavnike hrvatskih udruga u Vojvodini.

»Trenutačno provodimo dva prekogranična projekta, jedan s udrugom ‘Anima’ iz Čantavira, a drugi s udrugom hrvatske mladeži ‘KroV’«, kaže za HR Dušan Marjanović. »S ‘Animom’ obrađujemo 1100-godišnje veze Hrvata i Mađara, dok s ‘KroVom’ radimo projekt na temu ‚Korak do Europske Unije‘. To su partnerski programi i zbog toga svaki projekt moramo raditi zajedno s partnerom s druge strane granice. Svaki subjekt koji raspisuje natječaj, bilo u EU bilo u Mađarskoj, ima svoje principe i svoja očekivanja, kad je pisanje projekata u pitanju.«

Prema Marjanovićevim riječima, svaki projekt počinje idejom, odnosno osmišljavanjem projektnog zadatka, u kojem zajednički cilj moraju imati obje organizacije-partneri. 

»Kad osmislimo takav projekt, treba ga napisati i to tako da bude dobro obrazložen, upravo na način kako to onaj tko je natječaj raspisao – i zahtijeva«, kaže Marjanović. »U ovom dijelu treba objasniti tko su sve sudionici u projektu i kakvu korist od svega toga ima šire društvo. Nakon toga slijedi procjena vrijednosti projekta, odnosno ocjenjivanje koliko za taj projekt treba novca. Tu treba imati na umu koliki je ukupan iznos predviđen natječajem i taj se iznos ne smije prijeći. Unutar toga moramo točno procijeniti koliko projekt košta u svakom svom dijelu pojedinačno. Tako urađeni projekti obično imaju nekoliko desetina, a ponekad i nekoliko stotina stranica.«

Kada su sredstva po projektu odobrena, ona se korisniku ubrzo prebacuju na žiro račun i provedba može započeti. Marjanović naglašava kako je možda i najteži korak u svemu – napraviti obračun troškova po završetku projekta. 

»Svaku novčanu transakciju treba opravdati računima, ali svaki izdatak također treba i opisno obrazložiti. U posljednje je vrijeme obračun jako pooštren, jer je vjerojatno bilo i nekih pretjerivanja s izdatcima. U svakom slučaju, tekstualno obrazlaganje je prva razina obračuna, a materijalni obračun je druga razina. Obračun se radi na posebnim obrascima, čije popunjavanje također ima strogo utvrđenu proceduru. Svaki potrošeni euro mora biti opravdan«, kaže Dušan Marjanović.

Zvonimir Perušić