Arhiv tekstova

Brutalno ubojstvo predsjednika uprave zagrebačkog tjednika Nacional Ive Pukanića i šefa marketinga te tvrtke Nike Franjića u središtu Zagreba, temeljito je uzdrmalo javnost u Hrvatskoj. Atentat se dogodio samo desetak dana nakon jednako tako brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, kćerke poznatog zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji brani uhićenog hrvatskog generala Vladimira Zagorca. Budući da se ime Ive Pukanića vezivalo uz imena nekih osoba iz hrvatskog podzemlja, jedna od prvih reakcija bila je da je likvidacija Pukanića mafijaški odgovor na ubojstvo Ivane Hodak. 

Na Ivu Pukanića već je jednom pokušan atentat. U proljeće ove godine u njega je na ulici u središtu Zagreba, ispred njegova stana, nepoznati napadač pucao iz pištolja, ali nije pogodio. Mnogi tada nisu vjerovali Pukaniću, podsmjehujući mu se kako je atentat izmislio. Napadač nikad nije pronađen.

Sada pokojni Ivo Pukanić bio je kontroverzna osoba. Izvan Hrvatske postao je poznat početkom 2000-tih nakon serije tekstova objavljenih u Nacionalu u kojima je tada još živog Zorana Đinđića, te Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta označio kao regionalne šefove nelegalne trgovine cigaretama. Indikativan je bio i njegov intervju s Antom Gotovinom u vrijeme kada je general još bio u debeloj ilegali, a hvalio se i prijateljstvom s jednim od najpoznatijih imena hrvatskog podzemlja Hrvojem Petračem. 

Je li prošloga petka ubijen novinar ili je definitivno riječ o mafijaškom ubojstvu, te može li organizirani kriminal u Hrvatskoj ugroziti njen europski put, za Hrvatsku riječ objašnjava jedan od dobrih poznavatelja ove teme, diplomirani politolog i politički analitičar iz Zagreba Davor Gjenero.   

 

HR: Kakva je sigurnosna situacija trenutačno u Hrvatskoj? Što se to zapravo u Hrvatskoj događa?

U Hrvatskoj se zapravo ne događa ništa tako dramatično kako se to čini na prvi pogled. Hrvatska se postupno sređuje kao država, Hrvatska nije država nekakvih velikih kapaciteta i onda se ne možete istovremeno baviti s nekoliko nacionalnih prioriteta. Tako se dogodilo da cijeli ovaj sklop nacionalne sigurnosti u zadnjih, ajmo reći, deset godina nije bio nacionalni prioritet. Sada su se stvari promijenile i sada će u jednom razdoblju to biti, stjecajem okolnosti, prioritetno pitanje. 

Hrvatska nadalje, naravno, može imati problema, ali samo u onoj mjeri u kojoj ne bude bila sposobna ozbiljno se suočiti s tim problemom, ozbiljno konsolidirati sigurnosni aparat, znači policiju, tajne službe, tužiteljstvo i ako bi se dopustilo da ono što se događa bitno utječe na temeljno funkcioniranje države. Ova mafijaška ubojstva koja su se dogodila, nisu ubojstva koja izravno pogađaju prosječne državljane. Ta se ubojstva odvijaju ipak u jednom uskom krugu koji se u zadnjim godinama bavio stvarima koje su zapravo nespojive s ulogom tih ljudi. Dakle, Hrvatska ima problema s odvjetništvom koje se previše famijaliziralo s kriminalom, Hrvatska ima problema s jednim dijelom medija, pa su jednako tako neki ljudi u medijima počeli funkcionirati ne kao agenti javnosti, nego kao glasnogovornici jednog krila mafijaških organizacija i to je sad na neki način došlo na naplatu. Kada bi se dogodilo da Hrvatska ne riješi te probleme u najkraćem roku, onda bi to bio ozbiljan problem. 

HR: Situacija u Hrvatskoj često se uspoređuje sa situacijom u Srbiji prije i u vrijeme ubojstva premijera Zorana Đinđića. Koliko je takva usporedba vjerodostojna?

Hrvatska nije u situaciji u kakvoj je bila Srbija nakon Miloševića, gdje su organizirani kriminal vodili ljudi koji su direktno uključeni u sustav, kao što je bila Jedinica za specijalne operacije, čiji je pripadnik ubio demokratskog premijera. Mi nemamo taj tip nefunkcioniranja sustava. Hrvatska je, dalje, kroz operaciju lociranja generala Ante Gotovine bitno konsolidirala obavještajne službe i ovdje ta paraobavještajna struktura nema onaj utjecaj kakav je imala ranijih godina. Hrvatska nema opasnosti od državnog udara kojim bi se potresao cijeli demokratski sustav, ali ima problem s funkcioniranjem načela vladavine prava.

HR: Budući da, dakle, Hrvatska nije u istoj poziciji kao Srbija nakon Slobodana Miloševića, smatrate li da onda Hrvatskoj, za obračun s organiziranim kriminalom, nije potrebno izvanredno stanje?

Sasvim sigurno Hrvatskoj ne treba izvanredno stanje. Izvanredno bi stanje unazadilo Hrvatsku. Danas vi, živjeći u Srbiji, znate da rezultati Sablje dugoročno nisu nimalo senzacionalni. Za takvu operaciju možete imati kratkoročnu podršku, takve operacije, već iz imena im vidite, funkcioniraju izvanredno, jer sablja siječe poprijeko. Takve operacije uvijek znače ugroženost ljudskih prava, jer ne funkcioniraju mehanizmi ograničavanja i kontrole vlasti. Takvi mehanizmi suzbijaju djelovanje redovitih institucija i u konačnici to bi značilo da Hrvatska nije sposobna iduće godine zatvoriti pregovaračka poglavlja s EU. To bi ujedno značilo i da bi zapravo pao u vodu temeljni hrvatski nacionalni cilj. Do neke mjere možemo spekulirati i o tome da je to upravo jedan od razloga zašto se ovo događa u Hrvatskoj sada. 

Dakle, sustav organiziranog kriminala će pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji jako puno izgubiti, jer će Hrvatska postati bitno organiziranija država nego što je sada, kontrola će biti puno oštrija, puno ozbiljnija nego što je sada i jednostavno podzemni će sustav ostati bez šansi nastaviti živjeti na način na koji je do sada živio, pa se možda mnogima isplati angažirati se, uvjetno rečeno, kako bi se europeizacija Hrvatske zaustavila. Nažalost, čini mi se kako to dio hrvatskih analitičara i medija ne vidi, što nije dobro za Hrvatsku. 

HR: Smatrate li da u prošli četvrtak nije ubijen samo još jedan novinar, nego je likvidacija Ive Pukanića mafijaško ubojstvo? 

Gospodin Ivo Pukanić nije bio novinar. On je bio vlasnik izdavačkog poduzeća čiji je glavni proizvod jedan spektar magazina. Gospodin Pukanić nije stradao zbog svog novinarskog rada, nego zbog svojih veza u kriminalnom miljeu. Gospodin Pukanić je u krajnjoj konzekvenci jedini akter u Hrvatskoj koji je tvrdio da Zoran Đinđić nije žrtva atentata, nego mafijaškog ubojstva i da je stradao kao kapo mafije u Srbiji, što je bila velika usluga gospodina Pukanića određenim mafijaškim krugovima u Srbiji. Nadalje, glavne operacije u koje je bio uključen gospodin Pukanić nespojive su s novinarskim poslom, tako da ja mislim kako ubojstvo gospodina Pukanića ni na koji način ne treba povezivati s profesijom.

HR: Smatrate li da će nedavne kadrovske promjene u Vladi i policiji pridonijeti borbi protiv organiziranog kriminala, konkretno i brzo?

Nadam se. Radi se o ljudima velikih profesionalnih kapaciteta, s jedne strane, i s druge strane, radi se o ljudima kojima je europeizacija Hrvatske jedna od točaka obilježja karijere. 

HR: Srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić najavio je pomoć hrvatskoj policiji. Smatrate li da policije u regiji dobro surađuju?

Na to vam pitanje teško mogu odgovoriti, jer ne poznajem taj sustav. Ali, mislim da Srbija ima razloga pomoći Hrvatskoj u tim operacijama, jer time pomaže sebi, kao što je i Hrvatska pomagala sebi sudjelujući u suzbijanju mafije u Srbiji i drugim državama.

HR: Rekli ste da su dosadašnje žrtve ljudi iz jednog miljea. Međutim, ima i kolateralnih žrtava. 

Nažalost, to je najgora stvar. Mene puno bole stvari kao što je bila pogibija Zorana Dominija (stradao kao slučajni prolaznik pri atentatu na Vjeka Sliška 1999. godine) ili pogibija malog Luke Ritza (preminuo ljetos kao nasumična žrtva huliganskog premlaćivanja na zagrebačkoj ulici). To su strašne stvari koje bi morale mobilizirati javnost. Nažalost, čini mi se kako one manje mobiliziraju javnost nego neke druge stvari. 

HR: Predsjednik Stjepan Mesić je rekao kako su svi građani Hrvatske ugroženi, pa se, dakle, i on sam plaši za svoju sigurnost. Što mislite o tome?

Predsjednik Republike sasvim sigurno nije ugrožen. Mislim da predsjednik Republike griješi kada to kaže, jer time podiže adrenalin. On bi morao građanima slati poruke sigurnosti. On je tu zato da bi, zajedno s predsjednikom Vlade, pribavljao sigurnost građanima.