Arhiv tekstova

Impresivan izbor iz operne i operetne literature

Najizazovnija pitanja o hrvatskom kazalištu i operi u Subotici svakako su – kako je i zašto kazalište osnovano, u čemu se zrcali njegovo hrvatsko obilježje i značenje, a i kakva je njegova povezanost s matičnom nacionalnom kazališnom kulturom, te zašto je prestalo postojati, to jest zašto se ugasilo.
    Premda za odgovore na ta pitanja ima uporišta i u subotičkoj kazališnoj povijesti – jer je, primjerice, već prva kazališna predstava u Subotici 1747. godine održana na hrvatskom jeziku u Gramatikalnoj školi, u kojoj se nakon toga uobičajilo potkraj školske godine za učenike i njihove roditelje priređivati predstave na hrvatskom, mađarskom ili latinskom jeziku, tih pitanja nije se lako doreći, jer takva pitanja, kakva su postavljena, zbog političkih, državnih, ideoloških razloga, nikad nisu izravnije postavljana, ni uključivana u teatrološke studije. A tiskano je ipak više različitih sintetskih izdanja u kojima se obrađuje i kazališna povijest Subotice (»Narodno pozorište – Népszinház 1945.-1955.«, Subotica 1955.; Ivanka Rackov »Iz pozorišnog albuma Subotice«, Subotica 1977.; »Narodno pozorište -Népszinház – 130 godina zgrade«, Subotica 1984.; Petar Volk »Pozorišni život u Srbiji 1944./1986.«, Beograd 1990.).
PRVA PREDSTAVA: Najbolje je poći kronološkim redom te podsjetiti, kako su Hrvatsko narodno kazalište kao i Magyar Népszinház (Mađarsko narodno kazalište) u Subotici utemeljeni odlukom Predsjedništva Narodne skupštine AP Vojvodine 19. rujna 1945., na što je, osim prethodne amaterske i poluprofesionalne kazališne djelatnosti predstavnika obaju naroda, zacijelo presudno utjecao tadašnji etnički sastav Subotice. Za prvog upravitelja subotičkoga Hrvatskoga narodnog kazališta imenovan je dotadašnji voditelj amaterske skupine – Pozorišni odsjek grada Subotice – Lajčo Lendvai. Po zanimanju krojač, Lajčo Lendvai je već između dva svjetska rata osam godina živio u Zagrebu, te se u sklopu sindikalne djelatnosti bavio kazalištem, režirao i glumio. Povezan otad s hrvatskom kulturom Lendvai se kao upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Subotici odmah povezao s istoimenim kazalištima u Zagrebu i Osijeku, te angažirao hrvatske glumce, kao što su: Ivona Petri, Jelka Šokčević – Asić, Dubravka Deželić, Ante Kraljević, Dražen Grűwald i tehničko osoblje. Hrvatska orijentiranost potvrđena je i prvom predstavom, postavom Bogovićeva »Matije Gupca« u režiji zagrebačkoga gosta Branka Špoljara. U pripremi izvedbe sudjeluju hrvatski umjetnici, scenograf Berislav Deželić i skladatelj i dirigent Milan Asić, koji će duže vremena ostati privrženi subotičkom hrvatskom kazalištu.
REPERTOAR OPERE: Zahvaljujući ponajviše profesionalnom opredjeljenju Milana Asića, razvija se i glazbeno-scenska djelatnost. Izvode se uglavnom, što je već bio pravi pothvat u odnosu na kadrovske mogućnosti, samo popularne operete kakve su Kalmanova »Silva«, Lehárove »Ševa i zemlja smiješka«, te Gotovčev »Đerdan«. Osobito, međutim, valja istaknuti znatno zahtjevniju postavu Puccinijeve opere »Tosca«.
    Nastavljajući repertoarsku otvorenost i sve veće širenje u glazbenom dijelu, Hrvatsko narodno kazalište razvija i ustaljuje na kratko i svoj glazbeni ansambl – operu, u kojoj je i dalje glavni movens svekolike djelatnosti Milan Asić. Ansambl je uvećan s orkestrom, zborom, solistima i baletom, te se ispomaže i brojnim gostima iz različitih sredina. Na repertoaru opere u njenom kratkom životu su izvedbe: »Nikola Šubić Zrinjski« I. Zajca, »Morana« J. Gotovca, jedna praizvedba »Dužijanca« J. Andrića, potom »Tosca« Puccinia, »Madame Butterfly« također autor Puccini, »Prodana nevjesta« B. Smetane, »Traviata« G. Verdia, »Cavalleria Rusticana« P. Mascagnia, »Carmen« J. Bizeta, »Bajazzo« R. Leoncavala i »Svadba u Malinovki« B. Aleksandrova. Dakle jedan impresivan i zavidan izbor iz operne i operetne literature koji je izvođen u tom kratkom postojanju i radu opere Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici. Da kažemo i to; opera je počela djelovati kao samostalni ansambl početkom 1951. godine, kada su Hrvatsko narodno kazalište i Magyar Népszinház odlukom vlasti spojeni u Narodno pozorište – Népszinház s dvije drame, a glazbena grana prerasta u operu s baletom. Na našu žalost opera je svoj kraj dočekala već u sezoni 1953. /54. godine.
    Pri pisanju ovoga teksta pomogla mi je knjiga Branka Hećimovića »Hrvatska kazališna topografija i Hrvatsko kazalište u Subotici«, a slijedi kronologija izvođenja premijera, predstava u Subotici i gostovanja ansambla opere u njenom kratkom životu, kao i imena ljudi, umjetnika, koji su u tom vremenu gostovali na subotičkoj sceni, bilo kao pjevači, baletani, redatelji, scenografi, dirigenti itd. Ovu građu i rukopise sam našao u ostavštini svoga oca, koji je isto tako bio jedan od osnivača opere u Subotici, pa ću u nastavku pisati o stvarima vezanim za operu, iz njegovih rukopisa.