Arhiv tekstova

Na nedavno održanoj Para-olimpijadi u Pekingu, od 6. do 17. rujna, Hrvatsku je predstavljala nevelika ekipa od 25 sportaša i zabilježila hvale vrijedan uspjeh osvojivši tri zlata i jedno srebro. Prvo zlato za Hrvatsku donio je Darko Kralj, bacač kugle.

Kako je biti kraljem kraljice sportova, svjetskim rekorderom i olimpijskim pobjednikom?

Pa lijepo je biti kralj kraljice sportova! Napokon, nakon puno rada, treniranja, odricanja, nesebične potpore moje cjelokupne obitelji i timskog angažmana ekipe, koja u posljednje dvije i pol godine sa mnom radi i po pet sati na dan, to je prekrasno. Jednostavno, ostvarili su mi se dječački snovi.

Na koji način ste doživjeli doček u zračnoj luci po povratku iz Pekinga?

Svi smo se radovali povratku doma iz daleke Kine, jedva smo čekali vidjeti svoju djecu, roditelje, najmilije. Izlazimo iz zrakoplova na Plesu i još izdaleka čujem – evo ga, vidim ga! Evo i sad sam se naježio, u grlu stala knedla, suze radosnice u oku, a gdje god da pogledate vidite nekog svog, mještane iz moga rodnoga  mjesta Grubišnog Polja. Ni sam ne znam kako, a već sam bio u zagrljaju  brata Željka i oca Franje, pa gradonačelnika Zlatka – svi smo se tada zagrlili, a ja sam bio najsretnija i najponosnija osoba na cijelom svijetu. To je izniman doživljaj, samo jednom u životu to čovjek može doživjeti i još kada vidite svoje sumještane i suze radosnice u njihovim očima, to se onda teško može opisati, to se mora  doživjeti.

Vratimo se Pekingu, svečanom otvorenju, natjecanju i samom činu proglašenja, kada se pred 90 tisuća posjetitelja vijorio hrvatski stijeg i orila hrvatska himna?

Vjerujem da su i vaši čitatelji to mogli vidjeti u izravnom prijenosu, no Kinezi su strašni – od otvorenja su napravili veličanstveni spektakl, a sve je bilo predviđeno i do najmanje sitnice. Što se tiče  proglašenja pobjednika, sve je kao i u snu, samo još ljepše. Stojite na tronu, primate medalju pred gotovo 70-80 tisuća posjetitelja, svi vam skandiraju, a počinju prvi taktovi hrvatske himne i u dalekom Pekingu se ori Lijepa naša, svi na stadionu ustaju, okreću se prema hrvatskome stijegu i pozdravljaju, prekrasno!  Po završetku zadnjeg takta svi skandiraju i plješću, nezaboravno.

Briljantnim pobjedama i osvojenim odličjima zaslužni ste što se Hrvatska našla na visokom 37. mjestu, s trima zlatnima i jednom srebrnom medaljom, među 148 zemalja svijeta, koliko ih je sudjelovalo na ovoj paraolimpijadi.

Naravno da smo svi skupa ponosni, jer smo nevelika ekipa – 25 sportaša, među 148 zemalja svijeta, koliko je sudjelovalo na ovim igrama, i mi smo zaslužni što je Hrvatska zauzela 37. mjesto, što je za sada najveći uspjeh, a za 20 mjesta je bolji plasman od posljednjeg na igrama u Ateni.

Kako se Darko Kralj našao u kraljici sportova, u atletici?

Moglo bi se reći da sam počeo u travnju 2004. godine kada sam išao sa suprugom u Bjelovar popravljati svoju natkoljenu protezu. Sreo sam tamo gospodina Slivara, koji se bavio sportom, tj. atletikom – bacačkim sportovima. Pitao me je – bi li i ja htio vježbati, bacati kuglu, s obzirom na to da se prilično dobro krećem, a i »ima me«. Ja sam se i prije Domovinskoga rata bavio sportom, igrao sam rukomet u RK »Česma« na mjestu kružnog napadača, pa se u meni ponovno probudio sportski duh i želja za bavljenjem sportom. Tako sam se učlanio u AK »Sokol« iz Bjelovara.

Dragovoljac ste Domovinskog rata, a za Vas je bio koban »skok u Dalj«. Naravno, i skok u dalj je atletska disciplina, no Vas su u Dalj dovele ratne zadaće?

Kao pripadnik interventne policije u Rakitju išli smo na zadaće gdje god je to  bilo potrebno. Budući da je dobar dio Lijepe naše bio odsječen, mi smo išli u ispomoć.  U noći 26. srpnja 1991. godine, uoči poznatog masakra u Dalju, oko 2 sata poslije ponoći  počeli su, s vojvođanske strane, pripadnici JNA sa svojim rezervistima i paravojnim postrojbama granatiranje naših baza, u kojima smo se odmarali.  Istrčali smo van i vidim – već imamo nekoliko ranjenih, te pokušam spasiti  tri ranjena  prijatelja,  koje sam stavio u auto i pokušao odvesti u Aljmaš. Baš kada sam krenuo, pala je raketa iz VBR-a pod prednji lijevi kotač auta i tom prilikom sam ranjen u obje potkoljenice.

Ujutro me je Željko iz Aljmaša odvezao Dunavom i Dravom do Osijeka, jer su u Bijelome Brdu bile barikade, i nakon prvog operativnog zahvata i stabiliziranja stanja odvezli su me helikopterom u Zagreb, u bolnicu Rebro, a nakon oporavka u Beč, s još četvoricom suboraca iz cijele Hrvatske. Nakon operacije išli smo na kućnu njegu. Morali smo jednom tjedno ići na pregled, pa nas je prihvatio i udomio naš svećenik don Stipe Šilić u mjestu Pandorf, gdje  žive  gradiščanski Hrvati. Po završenom liječenju, dan uoči Božića, na sam Badnjak, don Stipe me je dovezao u rodni grad Grubišno Polje, koje je samo mjesec dana prije oslobođeno. Po povratku je slijedilo dugo razdoblje oporavka, pa kako sam već rekao, počeo sam trenirati – prvi put bacim kuglu 10,30 i odmah rekord! Poslije je došlo i do rušenja svjetskog rekorda zahvaljujući vjeri u dragoga Boga,  obitelji i napornom vježbanju i treniranju. Želim osobito istaknuti zasluge trenera Ivana Ivančića, jer mi je puno pomogao i ne vjerujem da bih bez njega sve to postigao.

Bacanje kugle, treninzi, dobivanje prostora u rodnom gradu. Što još radite?

Osim što treniram, radim i u Atletskom klubu osoba s invaliditetom »Grubišno Polje«, tu su i redoviti poslovi u obitelji, bavim se lovom i ribolovom, volim brati gljive, član sam i prirodoslovnog društva »Drava«,  koje se bavi zaštitom ptica, ugroženih vrsta i ugroženih prirodnih krajolika. Grad nam je dodijelio skladište, gdje redovito možemo trenirati i to dva puta dnevno, prije podne bacanje kugle, a poslije podne teretana.

Poslije odmora vraćam se treninzima, jer iduće godine imam seriju jakih natjecanja – od europske Zlatne lige, koja je uspostavljena, do ovih već standardnih – otvorenih prvenstava, memorijala i sl.