Arhiv tekstova

Neiscrpna tema uvijek će ostati odgoj i želja da se djecu odgoji dobro i osposobi za život dostojan čovjeka. Ovih dana mi je došla do ruku jedna na prvi pogled naivna knjižica o odgoju. Kada sam se zamislio o onomu što tamo piše i preporuča kao načela, shvatio sam da i nije tako naivna. Bar ne za nas koji želimo svoju djecu odgojiti i u kršćanskom duhu. 

KAKO SE DJECA NAJBOLJE ODGAJA-JU?: Evo nekoliko pravila: Za svako dijete trebalo bi imati uvijek vremena. Svakome djetetu trebalo bi pristupati u ljubavi i povjerenju. Nikada se ne treba previše uzrujavati zbog djece. Nikakvu nezgodu pojedinoga djeteta ne treba shvaćati odveć tragično. Svako dijete bi trebalo strpljivo i mirno, ponizno i ljubazno saslušati, nikada ni jednome laskati ili ga ponižavati. U svakom djetetu treba razvijati svijest odgovornosti prema braći i sestrama kao i prema drugoj djeci s kojima dolaze u dodir. Roditelji trebaju pokazati zanimanje za sve što djecu zani­ma i u tome s njima sudjelovati. Nikada se ne smije djeci dati mnogo novca. U tome je bolje biti škrt, nego širokogrudan. Djeca se ne smiju oblačiti raskošno, nego jednostavno i sva jednako. Izuzetak je kad idu u crkvu ili u školu. Svoje vjerske dužnosti trebaju obavljati zajedno s roditelji­ma, ne samo nedjeljom i blagdanom nego svakoga dana. Ako se s djecom svaki dan moli krunica ili druge molitve, čita Sveto pismo i ide svake nedjelje u crkvu, takva djeca ne mogu se izgubiti. Jedan svećenik pripovijeda o događaju iz svoga života kad je imao osam godina. Vrativši se iz škole, ponovio je jednu rečenicu koju je čuo od starijeg kolege. Nije ni shvaćao što to znači. Majka je bila u kuhinji, nešto je radila. Pogledala ga je oštrim pogledom i rekla mu: »Moje dijete, ne želim više nikada čuti od tebe tu riječ koju si izrekao!« On pripovijeda dalje: »Ostao sam miran, ali od stida sam se zacrvenio.« Poslije večere majka mi reče: »Josipe, dođi sa mnom u sobu!« »Poslušao sam mamu i uputio se s njom u sobu.« U sobi je bio veliki križ pred kojim je moja majka običavala moliti. Ona se okrenu meni te nježnim i tužnim glasom mi reče: »Jutros si ti ražalostio dragoga Isusa onom bestidnom riječju. Ti ne razu­miješ što si rekao, zato te neću kazniti, ali budi pozoran da je više ne izgovoriš. A sada klekni, pa ćemo zajedno pitati u dobroga Boga oproštenje i izmoliti pet Očenaša na čast pet rana Isusovih. Ja sam kleknuo i zajedno smo izmolili pet Očenaša. To je na mene više djelovalo, nego bilo koja druga opomena ili kazna. »Iza Boga najviše dugujem majci. Bila je dobra i razumna. Krepost lako prelazi iz srdaca majka u srdašca djece ... Dijete koje je imalo sreću da je imalo dobru majku, ne bi se nikada smjelo ni sjetiti ni pogledati je, a da ne zaplače!« (sv. Ivan Vianney) »Najžalosniji dan tvoga života bit će onaj kad izgubiš svoju majku!«, rekao je jedan pisac. 

Jednako tako postoji i način kako se može promašiti odgoj. To nitko ne želi, ali se ipak događa. Postavit ću namjerno ovakvo pitanje: KAKO ĆEŠ POKVARITI SVOJE DIJETE? Kaži uvijek djetetu da je u životu glavna briga (najvažniji) novac! Hvali dijete pred znancima kako je pametno i lukavo! Dopusti da izostane od mise i vjeronauka! Neka sluša kako se roditelji među sobom svađaju! Kazni ga kad te ljuti, ali ne kazni ga kad druge ljuti! Dopusti mu da ide kamo hoće bez obzira s kim se druži! Ispuni mu svaku želju čim počne vikati! Daj mu nesigurne odgovore kad te za nešto pita! Ogovaraj pred njim tuđe pogrješke! Kaži mu što mora činiti, ali ti sam nikada tako ne čini! »Tko prokune oca svojega ili majku svoju, neka se kazni smrću!«, kaže knjiga Izlaska. 

Slavni slikar Leonardo da Vinci odlučio je naslikati Posljednju večeru i darovati je dominikanskom samostanu u Milanu. Umjetnik je htio naslikati onaj trenutak kad je Isus rekao apostolima: »Jedan će me od vas izdati!« Pripovijeda se da je Leonardo dugo po gradu tražio zgodne, značajne glave koje će mu služiti za uzorak u radu. Za osobu božanskog Spasitelja našao je u samom samostanu mladoga čovjeka pravoga anđeoskog lica i živa oka u kojem se odražavala tiha tuga, ali i nebo puno ljubavi i čistoće. Jednom zgodom susretne na ulici mladića, krasna kao proljetna zora, s dugim uvojcima i nevinim smijehom na lijepim usnama. Ovaj mu bijaše uzorak za sv. Ivana. S velikim žarom tražio je umjetnik ostale uzore za apostole. Sve je našao i radio sliku nekoliko godina. Već je bio pri kraju. Bilo je praz-no samo Judino mjesto. Za njega nije mogao naći prikladna čovjeka. Napokon, jedne večeri opazi umjetnik na šetnji čovjeka neuredno odjevena, smušena, nemirna pogleda, raščupane kose. Živi Juda! Leonardo ga upita, bi li htio doći u samostan Santa Maria i služiti kao uzorak. On obeća i dođe. Ali, kad opazi da ga Leonardo hoće upotrijebiti kao uzorak za Judu, problijedi, stane plakati i prozbori jecajući: »Zar me ne poznajete? Ja sam vam već služio za uzorak kad ste prije više godina slikali Ivana ...« Leonardo je bio duboko dirnut i upitao je čovjeka, što se to s njim dogodilo? Odgovor je bio: »Strasti i napasti na koje sam pristao ovako su me unesrećile.«

Treba li komentar? Odgojen i neodgojen. Ivan i Juda. Što je pred nama u našoj obitelji? I Ivan i Juda.