Arhiv tekstova
Lutkarski izričaj čarolije bajke
Kazalište lutaka izraslo je iz narodne tradicije. Stari Egipćani, Grci i Kinezi pravili su pokretne lutke, koje su prikazivali u religijskim procesijama. Već Platon u alegoriji jame spominje kako su živa bića samo lutke – nasuprot čistim i nepromjenjivim idejama višega svijeta – govoreći o kazalištu sjenki. U Engleskoj komade kao »Stvaranje svijeta« ili »Solomonov dvor« izvodili su putujući lutkari skoro do početka XIX. stoljeća. Lutkarska predstava bila je drama naroda i čuvala je, često vjekovima, drevne dramske tipove i narodne legende.
Putujuća lutkarska kazališta bili su stalni posjetitelji seoskih sajmova, a predstave su često imale veliki značaj u očuvanju nacionalnih i patriotskih vrijednosti (slučaj Češke pod vlašću Austrije ili Hrvatske pod Italijom – lik dječaka Jurića), no, često su pružale samo pomodnu zabavu (čuveno kazalište lutaka ispod Pjace u Kovent Gardenu), a katkada su bile i stvar prestiža (kazalište lutaka vojvode Eszterhazija za koje je Haydn komponirao muziku). Kao i u drugim oblastima narodne umjetnosti, umjetnost lutkarstva počela je nastajati onda, kada je narod počeo da je se odriče.
UMJETNOST LUTKARSTVA: Očuvanje autentično-narodnog može zadovoljiti nacionalne ili čak patriotske motive, ali u umjetničkom smislu je to često neplodan konzervativizam, što znamo iz povijesti našeg pjesništva, glazbe ili folklora. Kako bi sačuvao lutkarstvo kao oblik narodnog stvaralaštva, ali mu istovremeno dao dimenziju umjetničkog, Nijemac Paul Braun utemeljio je u Münchenu Umjetničko kazalište lutaka. Nakon II. svjetskog rata dolazi do naglog razvitka lutkarstva, napose u istočnoeuropskim zemljama. U ex Jugoslaviji, lutkarstvo postoji više od jednog stoljeća, diletantski, a profesionalno najdužu tradiciju ima Novosadsko kazalište (75 godina), Subotičko (60 godina) i Zrenjaninsko (48 godina). U Hrvatskoj lutkarska kazališta postoje od 1933. godine. Zagrebačko kazalište lutaka najstarije je hrvatsko profesionalno lutkarsko glumište, osnovano 1948., dok je Kazalište lutaka Rijeka službeno utemeljeno 1960., kao jedno od najstarijih.
Dok kiparstvo predstavlja čovjeka u kamenu ili metalu, slikarstvo upotrebljava platno i boje, pjesništvo opisuje čovjeka riječima, a teatarska umjetnost je jedina koja predstavlja čovjeka pomoću čovjeka, živog ili onog kome je živi čovjek udahnuo dušu. Kao što ni značaj pokreta nije shvaćen do vremena kada se pojavila Isidora Dankan, tako i čudo, koje se događa u zemlji lutaka, još čeka da ga proslavi neki pjesnik.
TEATAR JE UVELIČAVAJUĆE STAKLO, A NE OGLEDALO: Lutka je fantazija, bajkovita slika, poezija, nježnost – dubok sanjarski, lijep, tih unutarnji doživljaj. Lutka nije glumac, ona je samo znamenje, igra – duhovna i nadnaravna, jednostavna, svemoćna, (ostvaruje sve što ljudska mašta može smisliti), a istovremeno i nemoćna (ograničena na 14 pokreta). Lutka govori velike istine o čovjeku, o svijetu, njen humor je neodoljiv i zato se tako dobro kreće u grotesknom svijetu poezije, fantastike i satire i stoga svijest o odsustvu stvarnog života, lutkama daje čudan osjećaj neobjašnjivog, a u čovjeku – gledatelju budi privlačnost zagonetnog i stvara osjećaj čuđenja.
I dok su kod nas lutkari prepušteni sami sebi, jer ne postoji adekvatna škola za lutkarstvo, a autodidaktička edukacija je dugačka, ipak postoje imena koja su vedete lutkarstva: Irena Tot (Vojvodina), Kosovka Spajić, Nevenka Filipović ili Zvonko Festini (Hrvatska) i mnogi drugi, čiji rezultati su obrnuto proporcionalni (ne) ulaganju u ovu specifičnu granu umjetnosti, dok u svijetu postoji preko 700 klubova i kazališta sa svojim istraživačkim centrima, a postoje i lutke čija vrijednost doseže čak 23 tisuće dolara!
Ne smijemo odustati od lutke i ne smijemo dozvoliti da ona ostane mrtav dekorativni predmet i mrtav govor koji uzalud traži dodir. Lutkarska kazališta približavaju djeci dobro poznate likove i priču, dodajući im čaroliju kakvu znade i može pružiti samo kazalište.
