Arhiv tekstova

Duge godine izolacije i ekonomskog zaostajanja Srbiju su koštale previše. Država je osiromašena, a opće je zdravlje građana ove zemlje nesumnjivo među najvećim žrtvama. »Ne daj Bože da se razbolim!«, ili »Sačuvaj me Bože bolnice«, vrlo su često bile izgovarane molitve ne samo onih u starijoj životnoj dobi.

Na kojem je stadiju sada zdravstveno stanje države u kojoj živimo, je li zaustavljeno propadanje zdravstvenih ustanova i koje se mjere na državnoj razini poduzimaju u ovom području, za Hrvatsku riječ govori dr. Tomislav Stantić, državni tajnik u Ministarstvu zdravlja Republike Srbije. 

 

HR: Prema službenim podatcima, najznačajniji teret bolesti u Srbiji odnosi se na nezarazne bolesti, odnosno, na prvom se mjestu nalazi ishemijska bolest srca. Koliki je postotak populacije u Srbiji obuhvaćen bolestima srca i na koji se način na tu bolest može preventivno djelovati?

Stanovnike Srbije najviše opterećuje ishemijska bolest srca, a nakon nje slijede cerebrovaskularne bolesti. Treba napomenuti da je opterećenost ishemijskom bolesti srca na prvom mjestu kod osoba muškog spola, dok je opterećenje cerebrovaskularnim bolestima na prvom mjestu kod žena. Ovakvo je stanje u suglasju s podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, koja ističe kako više od 60 posto ukupnog opterećenja ishemijskom bolesti srca potječe upravo iz zemalja u razvoju. 

HR: Kako se preventivno može djelovati protiv ove najteže bolesti?

Značajni rezultati u redukciji umiranja i oboljevanja od ishemijske bolesti srca u razvijenim zemljama svijeta postignuti su upravo primjenom mjera primarne prevencije. Korist od primijenjenih mjera prisutna je u svim uzrasnim kategorijama stanovništva i podrazumijeva: prestanak pušenja, sniženje razine kolesterola i krvnog tlaka, pravilnu prehranu i povećanje razine fizičke aktivnosti.

HR: Koje su još bolesti posebno rasprostranjene kod stanovništva Srbije?

Maligne bolesti svakako predstavljaju drugi najveći problem s kojim se suočava sustav zdravstvene zaštite u Srbiji. Ministarstvo zdravlja je zbog toga za sljedeću godinu pokrenulo akciju »Srbija protiv raka«, a to je skup mjera s ciljem da značajno snizimo postotak osoba umrlih od malignih bolesti. To će biti programi ranog otrivanja raka dojke, grlića maternice i debelog crijeva, ali i skup aktivnosti usmjerenih na promicanje i podršku zdravog načina života i izbjegavanje faktora rizika. Takva akcija podrazumijeva i aktivno sudjelovanje nevladinih organizacija, medija i obrazovnih institucija.

HR: Ima li istine u tome da je povećanje broja oboljelih od karcinoma posljednjih godina u izravnoj svezi s NATO intervencijom 1999. godine? 

 U našoj sredini postoji relativno visoka stopa oboljevanja i umiranja od malignih tumora, kao i visoka učestalost faktora rizika za pojavu raka. Zapažene stope oboljevanja i smrtnosti od raka u Srbiji bile su na razini prosječnih u regiji i zemljama Europe, osim od raka grlića maternice, gdje se i dalje bilježe stope incidencije i mortaliteta koje su među najvišima u Europi. Nedostatak organiziranih programa za primarnu i sekundarnu prevenciju, neprepoznavanje rizičnog ponašanja i nedovoljno korištenje pozitivnih iskustava u provođenju programa prevencije i ranog otkrivanja malignih tumora iz razvijenih europskih zemalja, vjerojatno su glavni razlog porasta oboljevanja i umiranja od malignih tumora u Srbiji. Izravna povezanost NATO bombardiranja i porasta u oboljevanju i umiranju od raka još uvijek nije dokazana.

HR: Što nas još opterećuje, osim bolesti srca i karcinoma?

Osim bolesti sustava krvotoka i tumora, tijekom prethodnih godina najčešći razlozi za hospitalizaciju bile su bolesti sustava za varenje i disanje, bolesti mokraćnopolnog sustava i bolesti mišićno-koštanog sustava i vezivnog tkiva.

HR: Što je najčešći uzročnik smrtnosti u zemlji? 

Bolesti srca i krvnih žila i maligni tumori činili su preko dvije trećine svih uzroka smrti u Srbiji. Više od polovice svih smrtnih ishoda (57,3 posto) bila je posljedica bolesti sustava krvotoka, a skoro svaka peta umrla osoba (19,7 posto) bila je žrtva malignog tumora. U razdoblju od 2001. do 2006. godine uočen je porast opće stope smrtnosti od 5,2 posto, što je bilo uvjetovano učestalijim umiranjem od vodećih nezaraznih bolesti.

HR: Tko je, statistički gledano, zdraviji: muškarci ili žene? I kakvo je opće zdravstveno stanje građana Srbije, ako se usporedimo s razvijenim svijetom? 

Jedan od indikatora zdravstvenog stanja stanovništva je i očekivano trajanje života na rođenju. U Republici Srbiji u posljednjem desetljeću, i za muški i za ženski spol, ono je pokazalo blagu tendenciju porasta. U 2007. godini očekivano trajanje života u Republici Srbiji iznosilo je 70,7 godina za  muškarce i 76,2 za žene. U odnosu na neke europske zemlje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije očekivano trajanje života na rođenju u Republici Srbiji u 2006. godini, koje je iznosilo 73,5 godina, bilo je znatno manje nego u Austriji (80,2), Nizozemskoj (80,1) i Njemačkoj (79,9). U isto vrijeme, vrijednost ovog pokazatelja bila je slična kao u Poljskoj (75,4) i Rumunjskoj (72,7), a znatno veća nego u Ukrajini (68) i Kazahstanu (66,2 godine). 

HR: Dobro, ima ih i iza nas. No, još smo uvijek svjedoci gužvi u ambulantnim čekaonicama, prebukiranosti bolničkih kapaciteta i nedovoljne opremljenosti zdravstvenih objekata. Na kakvoj je razini zdravstvena zaštita u Srbiji? I do kada će naši građani radije ići na liječenje u inozemstvo? 

Kada je nakon petolistopadskih promjena Ministarstvo zdravlja preuzelo svoje obveze, zateklo je potpuno razrušen sustav zdravstva. Financijski su tokovi bili potpuno neregulirani, dugovi ogromni – preko 100 milijuna eura. Zgrade su bile u veoma lošem stanju i infrastrukturno, a i po vanjskom izgledu. Oprema je bila zastarjela i često se kvarila. Pacijenti su kupovali i lijekove i ugradni materijal za operacije, a često su donosili i posteljinu za boravak u bolnicama. Mi smo od tada, od 40 općih bolnica koliko postoji u Srbiji, u više od 20 u potpunosti renovirali zgrade i obnovili veći dio opreme. 

HR: Što je još konkretno urađeno?

Prošle je godine, recimo, u svim domovima zdravlja u Srbiji, a ima ih 158, popravljena krovna konstrukcija, promijenjeni su podovi, vrata i prozori, obojene fasade, asfaltirane prilazne staze i parkirališta. To je bio projekt vrijedan 60 milijuna eura. U idućih nekoliko godina sva četiri klinička centra – u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu – bit će potpuno rekonstruirana. Vrijednost projekta veća je od 200 milijuna eura. 

HR: Znači, ide se nabolje?

Kao predsjednik Povjerenstva za procjenu zdravstvenih tehnologija pri Ministarstvu zdravlja mogu odgovorno reći da već sada dijagnostička i druga oprema, koju posjeduju klinički centri, ni po čemu ne zaostaje za najrazvijenijim državama Europske Unije. Smrtnost od akutnog infarkta miokarda u našim je koronarnim jedinicama ista kao u Beču, Münchenu, Parizu... Liste čekanja za ugradnju pacemakera ili umjetnog kuka, za što se ranije čekalo mjesecima i godinama, praktički su nestale. Osim toga, i ove smo godine, kao i prošle, primili 200 liječnika i 800 medicinskih sestara na posao, dodijeljeno je 1000 dugoročnih stambenih kredita za zdravstvene djelatnike. Plaće liječnika danas su s dežurstvima preko 1000 eura. Sigurno je kako još puno toga ima za uraditi, ali su sve ovo važni i jasni znaci da zdravstvo u Srbiji ide dobrim putem. 

HR: Mogu li i građani sami učiniti nešto za svoje zdravlje, recimo promjenom navika života?

Važno je napomenuti kako napori javnog zdravstva s ciljem što ranijeg otrivanja bolesti, odgovarajućeg liječenja i uspješne rehabilitacije, ne mogu biti dovoljni ukoliko se ne promijene navike građana, ukoliko se liječniku ide samo kada imamo neke tegobe, ukoliko je postotak pušača u Srbiji i dalje među najvećim u Europi, ukoliko se nezdravo hranimo i veoma malo, a još češće nimalo, bavimo fizičkom aktivnošću, ukoliko je ženama neugodno ići kod ginekologa i ukoliko im je teško da jednom mjesečno pri tuširanju same pregledaju svoje dojke. Bez jačanja svijesti o tome kako sami možemo puno toga uraditi za svoje zdravlje, posao liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika bit će mnogo teži.

HR: Spominjete problem velikog broja pušača. U Hrvatskoj je prije nekoliko dana Hrvatski sabor donio Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, kojim se u potpunosti zabranjuje pušenje u svim zatvorenim javnim prostorima, uključujući i kafiće. Možemo li i u Srbiji očekivati sličan zakon? 

Takav se zahtjev od strane Ministarstva zdravlja nalazi u proceduri i mi očekujemo kako bi sljedeće godine mogao biti usvojen.

HR: Što su obveze Srbije u području zdravstvene zaštite, kad je u pitanju prilagođavanje zakona i standarda uvjetima Europske Unije?

Još 2002. godine, na početku projekta reforme zdravstvenog sustava koji je financirala Svjetska banka, vodili smo se smjernicama dobre prakse iz zemalja Europske Unije, pa tako danas, kada je proces usuglašavanja sa zakonodavstvom EU u svim područjima znatno ubrzan, mi u zdravstvu imamo relativno manju količinu regulacijskih dokumenata za korekciju. 

HR: Na popisu rasprostranjenosti bolesti, prema službenim podatcima, vrlo se visoko nalaze depresija i samoubojstva. Koja su područja zemlje karakteristična za ove pojave? 

Slično kao i u svijetu, i u našoj su zemlji stope samoubojstava više kod osoba muškog spola. Da je samoubojstvo zastupljenije kod muškaraca pokazalo je i istraživanje pod nazivom Opterećenje bolestima i ozljedama u Srbiji iz 2000. godine. Samoubojstvo se nalazilo na petom mjestu, a kod žena na jedanaestom mjestu od 18 promatranih poremećaja zdravlja. Najviše registrirane stope samoubojstva zabilježene su u Sjevernobačkom i Zaječarskom okrugu. 

U Srbiji se 2000. godine unipolarna depresija našla među vodećim poremećajima zdravlja, jer zauzima četvrto mjesto iza ishemijske bolesti srca, cerebrovaskularnih bolesti i raka pluća u okviru 18 odabranih poremećaja zdravlja. 

HR: Državni ste tajnik u Ministarstvu zdravlja Republike Srbije, sa stalnim radnim mjestom u Beogradu. Putujete li svaki dan, ili ste se preselili u Beograd? 

 

Prije godinu i pol, kada sam postavljen na ovo radno mjesto, putovao sam dva do tri puta tjedno na relaciji Beograd-Subotica i nazad. S obzirom da je to veoma naporno, sada to činim u prosjeku jednom u sedam dana. Koristim službeni stan u Beogradu, a preko vikenda sam u Subotici, ili supruga s djecom dođe u Beograd. 

 

HR: Koliko imate slobodnog vremena i kako ga provodite u Beogradu?

Radno vrijeme u Ministarstvu zdravlja je od 8,30 do 16,30 sati, nakon toga obično imam još neke obveze, bilo protokolarne službene, bilo stranačke, pa tako kasno dolazim kući s malo vremena za slobodne aktivnosti. Volim prošetati obalom Dunava ili Save, ili odigrati partiju tenisa s prijateljima.

HR: U kojoj mjeri, pokraj političke dužnosti, možete ostati u liječničkoj profesiji i pratiti suvremene tokove? 

Moram priznati da mi obveze ne ostavljaju dovoljno vremena za radiologiju, trudim se koliko mogu prisustvovati kongresima u zemlji i inozemstvu. S druge strane, u Ministarstvu sam puno toga vidio i naučio iz drugih područja medicine, što može biti od velike koristi pri povratku na posao liječnika.  g