Arhiv tekstova

Jedan od prepoznatljivih znakova tko je član Crkve je i redovito pohađanje nedjeljne mise. Ima kršćana koji su u kršćanstvo ušli mimo svoje volje, a to je krštenjem u ranoj dječjoj dobi, kada su to roditelji svojom voljom iz stvarne želje ili običaja to učinili. Ima slučajeva da takav kršćanin koji je samo kršten, a nikada nije doživio svoje kršćanstvo, bude vjernik bez vjere. Doduše drži običaje, očituje se vjernikom, ali ne živi svoju vjeru. Pokojni naš pater Tomo Vereš znao je takve nazivati »nosećim kršćanima«. Zašto? Donesen je na krštenje, donesen na vjenčanje i odnesen je na groblje. Tri puta se susreo s crkvenom zajednicom, ali sva tri puta »usput«. Ovo nije kritika nego konstatacija. Mi takve kršćane ne preziremo, ali ih ne možemo ubrajati u kršćansku zajednicu nego bih ostao rado kod izraza našega patera: »noseći kršćani«. 

ODNOS SUŽIVOTA I SUOVISNOSTI: Kršćanstvo kao vjera zahtijeva od nas puno više. To je stav čovjekove osobe prema jednoj konkretnoj osobi iz povijesti, a koja je Isus Krist. Taj stav je vrlo jasan kad ga je Isus postavio svojim učenicima: »A što vi kažete, tko sam ja?« To pitanje koje je upućeno od osobe osobi, bitno je u kršćanstvu. Tko je tebi Isus Krist? Ako to pitanje ne nalazi odgovora u vjeroispovijesti i životnoj praksi, teško se može govoriti o kršćanstvu. Meni je Isus Krist kao i svim kršćanima: »Ti si Sin Božji! Ti si Pomazanik!« U tom času priznajem ga svojim Spasiteljem, Bogom i Prijateljem. Među nama nastaje novi odnos. Odnos suživota i suovisnosti. Njemu je po naravi stalo do mene, a meni je po vjeri stalo do Njega. Zašto sam rekao da je jedan od prepoznatljivih znakova kršćanstva nedjeljna misa? Radi toga što se otajstvo susreta s Kristom događa svaki dan u svetoj misi. Činjenica da vrlo niski postotak vjernika posjećuje nedjeljnu misu govori i o stupnju vjere kod naših suvremenika. Kršćanstvo, kako kaže profesor Šagi, ne može biti umorno, jer će biti trajno onih koji će prepoznati Krista u svetoj misi i živjeti za taj susret. Od kad radim u Radio Mariji, često susrećem ljude u kontakt emisijama koji me utvrđuju u toj činjenici: Kršćanstvo ne može biti umorno! Ima vjernika kojima je središnji događaj misa. Ovih dana sam čitao ovaj događaj.

IZVOR SNAGE ZA HEROJSKO SVJEDOČANSTVO: Jedna gospođa nije mogla ići u crkvu i slaviti svetu misu, jer je bolovala od teške reume i morala je ležati. Njezina sestra učiteljica imala je radio. Nakon punih šesnaest godina, jednog nedjeljnog jutra teška bolesnica slušala je preko radija kako svećenik pobožno slavi svetu misu. Kad je bilo vrijeme pretvorbe, a ona začula zvonce preko radija u svojoj sobi, bila je toliko ganuta da su je oblile suze radosnice koje nisu prestale teći do konca mise. Istoga dana pisala je pismo svećeniku u kojem je opisala svoje ganuće prigodom pretvorbe. Pismo je stiglo drugi dan Božića. Nakon pretvorbe i svete pričesti, taj je svećenik rekao Isusu: »Daj i mome srcu barem nešto od takvoga ganuća!« Isus odgovori njegovoj duši: »I ja sam pred svoju muku na Veliki petak morao moliti: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Svećenik je razumio što je Isus htio reći i molio je: »Ne želim nikakav osjećaj veselja. Stavljam se Tvojoj svetoj volji na raspolaganje!« Jednom drugom zgodom želio je isti svećenik neki znak potvrde da je on u milosnoj zajednici s Isusom. Isus mu je odgovorio: »Imaš znak. Imaš križ. Dokle god moj križ ne odbacuješ, ne trebaš biti zabrinut. Ja sam kod tebe!« Divno je biti radostan i osjećati se ugodno kad slavimo misu. Darujmo mu svoje molitve, svoje teškoće i svoja trpljenja. Darujmo mu svoje srce, da Isus, koji nakon svoga rođenja nije našao mjesta u Betlehemu, nađe u svetoj božićnoj noći ugodno mjesto u našem srcu. Poznata je zgoda iz života sv. Antuna Padovanskoga kako mu se jednom ukazao mali Isus. Tom prigodom svetac ga upita: »Dijete, odakle dolaziš? Kako se zoveš? Što tražiš?« Isus je odgovorio: »Dolazim s neba. Moje je ime napisano zlatnim slovima na betlehemskoj štalici, na križu u Jeruzalemu, a sada na svim vratima Svetohraništa. Ja sam dijete Isus. Tražim srca ljudi!« Kad je Antun čuo te riječi, rekao je: »Mali Isuse, a što tražiš od mene? »Antune, tražim tvoje srce!«, reče mu Isus. 

Tako smo se našli u središtu teme gdje se zapravo događa vjera. Ona se događa u susretu s Isusom u srcu. Možda su gore navedeni primjeri naivni i za neke čitatelje »zabavno štivo«. Pišem moj članak na blagdan jedne vrlo ozbiljne svetice Katoličke crkve, na blagdan svete Male Terezije. Zar je bila mala? Ne. Ona je orijaš kršćanstva, ali je pronašla »mali put« kojim se žive veliki vjerski ideali. Bez srca se oni ne mogu živjeti. Misa je jedinstvena prilika susresti Isusa Krista i umom i srcem i cijelim bićem. Ali misa je jedini izvor snage za herojsko svjedočanstvo kršćanskog života.