Arhiv tekstova
17.10.2008
Vijesti
Nova knjiga: Tomislav Žigmanov, »Prid svitom: saga o svitu koji nestaje«
Hommage jezičnoj i civilizacijskoj mikrokulturi
Ovih dana je iz tiska izašla najnovija knjiga Tomislava Žigmanova »Prid svitom: saga o svitu koji nestaje«. Objavljena je kao samizdat autora, u sunakladništvu osječkoga ogranka Matice hrvatske, uz pomoć desetak pokrovitelja i više od 230 prenumeranata.
Djelo inače sadrži deset monologa – u pet su likovi žene, a u pet muškarci, te jedan završni dijalog.
Počela je i distribucija knjige svim pokroviteljima i prenumerantima koji su pomogli njezino izlaženje, a u slobodnoj prodaji knjiga će se naći koncem listopada.
Sveučilišna profesorica i književna kritičarka iz Osijeka Helena Sablić Tomić o knjizi je zapisala sljedeće: »Tomislav Žigmanov napisao je još jednu potragu za nacionalnim identitetom u prostorima gdje se bunjevačkom ikavicom označava ona razlika koja se ne smije i ne može tako lako zaboraviti. Autorova energija okupljena oko priča u zbirci ‘Prid svitom’ kreće se ‘iz naroda za narod’ tragajući za onim zanimljivim, sretnim i tragičnim zbivanjima u svakodnevlju koje će se, kada budu zabilježene, prenositi generacijama. O njima će se ‘divaniti’. Priče kao da slijede onu narativnu nit koju je u ‘Ženskim udesima’ naznačio Živko Bertić kroz pogled ženskih likova i njihovih, najčešće tragičnih sudbina. Te čuvarice kućnoga praga (Veca, Krista, Ema, Janja, Manda) i u ovoj sagi o svijetu koji nestaje ispričale su živim, uvjerljivim jezikom onu ‘malu’ povijest jednoga naroda ne poričući pri tomu osobne iskonske, ruralne ili ‘varoške’ korijene. Afirmativan odnos prema tradiciji (opis bunjevačkih običaja, pjesme, narodni izrazi), boravak u zavičaju kao prostoru egzistencijalnoga užića, sentimentalnost duše koja izvire iz gotovo svakog opisanog prizora, okvir su kroz koji pripovjedač ispisuje rečenice pune pritajene strastvenosti i didaktičnosti. Priče su to o mogućim i nemogućim ljubavima, sramu i tuzi, nostalgiji i pamćenju, o Somborskoj kapiji, i Tavankutu. One govore o tome što znači biti drukčiji. Ustvari, to su priče o narodu samom koji se bori sa zaboravom, iznova ocrtavajući konture svoje razbaštinjene povijesti.«
Knjigu čitateljstvu, između ostalih, preporuča i bosansko-hercegovački književnik Josip Mlakić: »Zbirka priča Tomislava Žigmanova ‘Prid svitom – saga o svitu koji nestaje’, povezanih završnim dijalogom u jednu cjelinu, na formalnoj razini funkcionira i kao roman. Ispisane jednim prelijepim jezikom, govornim jezikom bunjevačkih Hrvata, ove priče su svojevrsni hommage jednoj jezičnoj i civilizacijskoj mikrokulturi, jednoj od bezbrojnih Atlantida koje nestaju u gluhoj tišini globaliziranog svijeta. Međutim, Žigmanov se ne zaustavlja samo na ovome: njemu jezik nije sam sebi cilj. Jezik njegovih priča je funkcionalan, ne iscrpljuje se, znači, samo na sentimentalnoj razini. On je u funkciji priče, što je možda i najveća vrijednost ove knjige. Drugim riječima, ovo nije tek puko etnografsko štivo, bez obzira na plemenitost ciljeva koji stoje iza njega, nego punokrvna književnost i dostojanstven literarni spomenik ‘svitu koji nestaje’«.
D. B. P.
Nova knjiga: Milivoj Prćić, »Pisme za nuz sviću«
Nedokučive tajne odrastanja
U nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« iz Subotice objavljena je knjiga pjesama »Pisme za nuz sviću« Milivoja Prćića. Riječ je o pjesničkom prvijenacu ovog subotičkog književnika, koji je dosad objavio jedan roman, nekoliko zbirki priča i pripovijedaka, te jednu zbirku novinarskih kolumni.
»’Pisme za nuz sviću’ je zbirka pjesama o odrastanju u razdoblju nakon II. svjetskog rata i još jednom nas podsjeća kako je djetinjstvo neiscrpan izvor nadahnuća i trajni poticaj književnog i drugog stvaranja, čijom se tematizacijom nerijetko dosežu umjetnički vrhunci. Dječak iz ove zbirke, radi stanovitih razloga više je uz djeda i baku, a manje uz oca i majku, suočava se s nedokučivim tajnama odrastanja u nenaklonjenu vremenu, zastrašujućih obilježja. I premda promatra zbivanja iz perspektive titoističke diktature, u pjesniku to vrijeme poprima arkadijske i mistične značajke, unatoč bijedi, neimaštini i represiji budući da nam se u djetinjstvu štošta još čini mogućim i ništa nije pretjerano. Ima dakako događaja koje tek s odmakom i dosegnutom zrelošću uspijevamo povezati i razumjeti, ali je predragocjeno uspijemo li sačuvati (od učinka vlastite ‘pameti’) i po koje zrno neobjašnjivosti kako bi dio magije djetinjstva opstao, stoga nije nužno u odraslosti posezati za razjašnjenjima. Ostvarivši vlastitu mitopoetiku Prćić putuje njome k nekom drugom, možda skrivenom, pa i nedostižnom cilju i svijetu, koji mu je istovremeno nadahnuće i predmet pjesničkog istraživanja«, zapisao je urednik knjige Milovan Miković.
D. B. P.
