Arhiv tekstova

Med je stoljećima bio čovjeku hrana, sladilo i lijek. No, također se darivao bogovima, stavljao u grobove i služio kao sredstvo plaćanja. Kao i sve ostalo na svijetu, i med ima svoju povijest. 

Pčele i med, koji se proizvodi od nektara cvijeća, mnogo su stariji od čovjeka. Pretpostavlja se da su pčele na našem planetu čak oko 50 milijuna godina, a ljudi samo oko 200 tisuća. 

Čovjek je počeo izrađivati umjetne nastambe za pčele od izdubljenog drva i šiblja, a razvojem lončarstva i od gline. U Egiptu, u kojem je započela povijest organiziranog pčelarstva, med je bio vrlo skupocjen i cijenjen. U Egiptu je med bio i sredstvo za održavanje ljepote.Uz to, Asirci su ga koristili i kao oružje, bacavši košnice pune pčela među neprijateljsku vojsku, izazivajući na taj način paniku u protivničkim redovima. Grci su ušli u povijest kao prvi koji su se i teoretski počeli baviti pčelama i pčelarstvom, pa je tako filozof Aristotel autor prve stručne knjige o uzgoju pčela.

PČELARSTVO DANAS: Kao posljedica bolesti, pesticida i klimatskih promjena, pčelinja populacija je trenutačno u opadanju, ali kako je potražnja za medom i dalje visoka, ova stvorenja uzgajaju se uspješno i danas. Pčelarstvo u Vojvodini  je vrlo je značajna gospodarska grana i ima dugu tradiciju. Na oko 2 milijuna hektara postoje optimalni uvjeti za uzgoj jednogodišnjih i višegodišnjih kultura kao osnovnog preduvjeta za život pčela. Ovaj potencijal Vojvodine minimalno je iskorišten i zahtijeva bolju organizaciju iskorištavanja prirodnog bogatstva. Zato je pčelarstvo kao gospodarska grana ušlo u dugoročni agrarni razvoj Vojvodine. Savez pčelarskih organizacija Vojvodine trenutačno ima 55 udruga, u kojima je učlanjeno oko 2400 pčelara, s oko 70.000 košnica.

Među njima su i Tavankućanin Petar Santai i Jovan Šimić iz Ljutova. Dvojica dugogodišnjih pčelara su, zahvaljujući svom velikom zanimanju za pčelarstvo, radu i upornosti, uspjeli opstati unatoč činjenici da ova proizvodnja više nije profitabilna, inputi stalno poskupljuju, a cijena meda nije mijenjana već nekoliko godina.

»Pčelarstvom se bavim od 1976. godine, kada sam kupio 4 košnice, a onda sam svake godine povećavao broj. Sada  Jovan i ja imamo po 76 košnica, jer smo prošle godine, na Dunavu, pretrpjeli veliki gubitak, točnije izgubili smo 90 posto košnica«, kaže Santai. Naime, došlo je do masovnog uginuća pčela, naročito u regionu Sombora, Apatina i južnog Banata. Po procjenama, uginulo je 30 do 35 posto pčelinjih zajednica, ali još uvijek nije poznat uzrok.

»Obnavljanje pčelinjih zajednica ovisi o vremenskim pogodnostima, sposobnosti pčelara i drugim faktorima. Uspio sam za godinu dana utrostručiti broj, ali je to zahtijevalo velika ulaganja, a prihodi, odnosno med, može se očekivati tek naredne godine«, objašnjava Jovan.

DOBRI UVJETI ZA PČELARENJE: Po svojoj raznolikosti terena, klimatskih prilika, po velikom bogatstvu i raznovrsnosti pčelinjih paša, čistoj i još uvijek nezagađenoj prirodi, Vojvodina ima dobre uvjete za pčelarenje. Petar i Jovan zajedno odlaze na teren, odnosno nose pčele na ista mjesta na pašu. Nekad, danas gotovo nikad, košnice su se selile i željeznicom. Većini pčelara koji danas sele košnice iz paše na pašu, potrebno je vozilo ili prikolica na kojima će košnice sigurno prevaliti ponekad i nekoliko stotina kilometara.  Kamion s pčelama trenutno se nalazi na obali Dunava, pri samoj granici s Hrvatskom i Mađarskom. Oni koji imaju AŽ košnice na kamionima lakše sele i imaju manje troškove, međutim, Jovan se odlučio za LR košnice, koje su postavljene na tlu, ali se uvijek potrudi organizirati prijevoz kako bi osigurao raznovrsniju pašu svojim pčelama, koje su trenutno također nalaze na Dunavu, nedaleko od Petrovih.

»Pčele odlaze na pašu 2-3 km od pčelinjaka, a kada u blizini nema paše onda odlaze i mnogo dalje, što ovisi npr. o bogatstvu i vrsti paše za kojom idu, a na let pčela utječu i vremenske prilike, duljina dana, godišnje doba, stanje pčela i drugo«, kaže Jovan. Pčele skupljaju i koriste nektar kako bi proizvele med, koji im je osnovna prehrana, posebice zimi. Da bi proizvele pola kilograma meda, pčele moraju oprašiti 2 milijuna cvjetova i preletjeti više od 88.000 kilometara.

Posljednje odredište tijekom godine je jesenska, livadska paša na Dunavu. Tamo se Petrove i Jovanove pčele još za sunčanih dana, mogu vidjeti na  biljci aster.  To su kranjske ili tzv. domaće pčele radilice, koje imaju izuzetan nagon za sakupljanje hrane u prirodi. 

Petrove i Jovanove pčele, nakon jesenske paše, ostaju prezimiti na Dunavu. Na proljeće  će, kažu, krenuti s njima u potragu za prvom ozbiljnijom pašom u sezoni, a to je uljana repica, koju nalaze u Bajmoku, Miletiću, Šantiću, a od koje su ove godine imali i najbolje prinose.  Potom slijedi bagremova paša, u šumama Deliblatske i Subotičke pješčare. Santai objašnjava kako za bagremom ide na Frušku goru, gdje ujedno čeka i cvjetanje lipe.

»Svake godine odlazim tamo, a dobro se sjećam i pčelarenja na Fruškoj gori, 1999. godine, kada su bili ispunjeni svi uvjeti da lipa dobro zamedi. Tada sam ostvario najveći prinos, od čak 5 tona, odnosno 80 kg po košnici«, rado se prisjeća Petar. Posljednjih godina u Vojvodini suncokret postaje glavna paša, koja slijedi nakon bagrema i lipe. 

Međutim, ovi iskusni pčelari kažu kako u prinosima od pojedinih biljaka ne postoje pravila, već sve ovisi prvenstveno o vremenskim prilikama, mobilnosti pčelara, informiranosti o uvjetima na različitim pašama, te brojnim drugim čimbenicima.

TRŽIŠTE: Ovogodišnja proizvodnja meda u cijeloj zemlji drastično je smanjena i umjesto uobičajenih 3500, proizvedeno je samo 1200 tona. Procjenjuje se da je prošle godine čak oko 500 pčelara napustilo ovu djelatnost, a razlozi su financijske prirode. Petar i Jovan ističu kako su se u vrijeme postojanja državnih tvrtki za preradu meda, mogli ostvariti zadovoljavajuću prihodi, dok sada tržište za pčelare predstavljaju samo nakupci, tzv. medari iz okolice, te iz Novog Sada i Beograda, s kojima je česta neizvjesnost glede datuma isplate isporučenog meda. »Nekada smo dobro poslovali s tvrtkama iz Osijeka, Zagreba, Beograda, osobito uspješno s Ljubljanom, u koju smo vlakom slali med, neposredno nakon vrcanja«, kaže Petar.

A za plasirati svoje proizvode u trgovačke objekte, tvrdi Jovan, nemaju mogućnosti. Kao i u svakoj drugoj proizvodnji, tako i u pčelarstvu, postoje određeni zakoni i pravilnici koji reguliraju držanje pčela, kontrolu zdravstvenog stanja i kontrolu proizvodnje pčelinjih proizvoda. 

PREZIMLJAVANJE PČELA: Prihrana pčela završava do kraja kolovoza-sredine rujna, ovisno o vremenu, te pčelari u listopadu imaju sve manje posla na pčelinjaku, ali zato u košnici traju intenzivne pripreme pčela za zimovanje. Hladniji dani unose znatne promjene u život pčelinje zajednice.

»Prema nekim je procjenama do 10 posto gubitaka zadovoljavajuće dok se iznad tog postotka smatra većim ili manjim neuspjelim prezimljavanjem«, objašnjavaju Santai i Šimić. Slabije zajednice pripajaju se drugim jačim ili istim takvim zajednicama. 

Pčele radilice raspoređuju hranu kako bi je najlakše koristile kad formiraju zimsko klube, te zatvaraju sve pukotine propolisom. Pčele jedu med, koji se, kako kažu, ostavlja u košnicama tijekom posljednje paše na Dunavu, te tako stvaraju toplinu. »Ukoliko se izvrca sav med od paše, pčelari moraju osigurati bar 15 kg šećera za zimsku prehranu pčela«, objašnjava Šimić.

Samo besprekorno mirovanje, bez ikakvog uznemiravanja, omogućuje pčelama da prezime i dočekaju lijepe proljetne dane.  

»Pčelar mora učiniti sve kako bi pčelinja zajednica preživjela najkritičnije razdoblje – zimu. Dobro zimovanje omogućuju jaka zajednica, dovoljno kvalitetne i pravilno raspoređene hrane, mlada matica, dobra ventilacija košnice, mir na pčelinjaku, te zaštita košnica od vjetrova i glodavaca«, naglašava Petar. 

Osim glodavaca, ne smije se zaboraviti na suzbijanje varoe, a tu su i drugi napasnici, kao što su ose, mravi, te stršljen, jedan od najopasnijih pčelinjih neprijatelja. 

EDUCIRANJE PČELARA: Ne treba zanemariti ni potrebu stalne edukacije pčelara na organiziranim seminarima i predavanjima koje pripremaju pčelarske udruge. Petar i Jovan članovi su subotičke Udruge pčelara »Pčelar« i ističu da je vrijedno biti član Udruge, jer sudjelovanje na stručnim predavanjima i susreti s ostalim pčelarima donose korisne informacije i razmjenu pčelarskih iskustava.  Neovisno o pčelarskom stažu, pčelari uvijek mogu naučiti nešto novo, unatoč činjenici da je pčela medarica jedan od najproučavanijih insekata današnjice. Osim toga, redovito se informiraju o trendovima u pčelarstvu putem stručnih časopisa, ali i posjeta sajmovima i pčelarskim manifestacijama kao što je »Festival meda« u Novom Sadu.

Pčelari uvijek imaju što naučiti u svojoj pčelarskoj radionici, a ništa im i nije teško jer rade s ljubavlju. 

Marija Matković