Arhiv tekstova

Ivan Stipić je rođen 1962. godine u Subotici. Završio je Višu pedagošku školu u Subotici, a zatim Učiteljski fakultet u Somboru. Radio je u NIP »Subotičke novine«, a od 1985. godine zaposlen je u OŠ »Ivan Milutinović« u Subotici. U razdoblju od 2005. do 2006. godine bio je član Izvršnog odbora HNV-a, zadužen za obrazovanje. Na redovitoj Izbornoj skupštini održanoj u ožujku ove godine, izabran je za predsjednika Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«. S Ivanom Stipićem razgovarali smo o odvijanju nastave na hrvatskom jeziku, kao i o organiziranju ovogodišnje Dužijance. 

HR: Kako ocjenjujete odvijanje nastave na hrvatskom jeziku u Osnovnoj školi »Ivan Milutinović«, sedam godina nakon njenih početaka?

Za sedam godina stekla su se mnoga iskustva, potvrdile ili opovrgle pozitivne ili, pak, negativne pretpostavke, koje su se javile i još se uvijek javljaju u radu. Ocjena za nastavu, njenu pripremu i realizaciju, kao i za uloženi trud učitelja i nastavnika je visoka. Učenici, kao i u svim drugim odjelima u školi, uspješno napreduju. Roditelji, kao naši najvažniji partneri u obrazovanju i odgoju, dali su i daju maksimalan doprinos i podršku da se nastava na hrvatskom jeziku održi. Od 575 učenika naše škole 61 učenik pohađa nastavu na hrvatskom jeziku, što je 10 posto od ukupnog broja. Do ove školske godine koristili su se uglavnom  odobreni udžbenici iz Republike Hrvatske, a gradivo koje nije bilo u ovim udžbenicima dopunjeno je iz domaćih udžbenika. Trenutačno učenici nemaju  udžbenike na hrvatskom jeziku. Učitelji i nastavnici im pripremaju materijale uz pomoć kojih obrađuju nastavne jedinice.

HR: Ove godine Minis-tarstvo prosvjete Republike Srbije nije dalo suglasnost na uvoz udžbenika iz Republike Hrvatske za djecu koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Kako riješiti prob-lem udžbenika?  

Udžbenike iz Republike Hrvatske odobrava Ministarstvo prosvjete Republike Srbije i u suradnji s tim Ministarstvom treba doći do rješenja. Postoje iskustva u proceduri za odobravanje udžbenika. Vidite, 2006. godine odobren je jedan velik broj udžbenika za učenike od 1. do 5. razreda. Potrebno je bilo uraditi usporedbu udžbenika iz Hrvatske i nastavnih planova i programa koji su važeći u Republici Srbiji. Činjenica je da se mnogo toga promijenilo ovih godina u oba obrazovna sustava. Trenutačno se nastavni planovi dviju država prilično razlikuju, te oni iz Hrvatske ne sadrže dio tema koje se obrađuju kod nas ili se iste teme obrađuju u različitim razredima. Razlika je i u zahtjevima nastave. Ovo je vjerojatno i razlog što udžbenici nisu odobreni, jer ukoliko udžbenik svojim sadržajem  ne ispunjava uvjete nastavnog plana i programa – ne dobiva odobrenje. Ove godine i određen broj domaćih izdavača, za pojedine predmete, nije dobio odobrenje, pa je bilo teških riječi između njih i Ministarstva.

Nakladnici u Srbiji su u obvezi tiskati udžbenike za manjine, što neki i čine. Na primjer, Zavod za udžbenike. Naravno, izdavači imaju timove učitelja, nastavnika i profesora, koji prave udžbenike. Svake godine Ministarstvo raspisuje natječaj za odobravanje udžbenika. 

HR: Možda bi rješenje bilo pisanje domaćih udžbenika na hrvatskom jeziku?

Ukoliko bi se odlučilo da udžbenike na hrvatskom jeziku izrađujemo sami, to je posao kojeg tek treba početi. Ne zaboravimo, nastava se već odvija od prvog do osmog razreda osnovne škole i dva razreda gimnazije. To je oko 100 različitih udžbenika i radnih listova, zbirki zadataka, za svaki predmet i razred, koje bi trebalo napisati i tiskati. Važno je spomenuti – udžbenik se piše u odnosu na nastavni plan i program. Tako se  vrednuje i dobiva dozvola za korištenje. To znači, prvo moramo korigirati nastavne planove i programe onih predmeta koji su nam od interesa. Dopuniti ih s 30 posto našeg kulturno-povijesnog naslijeđa. Kad se oni odobre, pisati udžbenik. Ovaj dio posla zajednica mora uraditi, jer mi znamo što spada u onih 30 posto. Koliko znam, još je sve na početku, jer nema niti jedan napisan domaći udžbenik na hrvatskom jeziku, a ni nastavni planovi i programi nisu korigirani. 

Udžbenik i radni listovi za prirodu i društvo za 3. razred preveden je i tiskan 2005. godine, a preveden je udžbenik i radni list za poznavanje prirode za 4. razred i urađena je dopuna ovih udžbenika, koja se odnosi na naše povijesno-kulturno naslijeđe. Nakladnik je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd. Isti nakladnik je prije toga tiskao prijevod većine udžbenika i radnih listova za tada drugi razred.

Najvažnije od svega je da učenici trebaju imati udžbenike i radne materijale iz kojih će moći nesmetano napredovati. Nijedno moguće rješenje – pisanje, uvoz ili prijevod, nije lako i jednostavno. Odluku trebaju donijeti relevantna tijela hrvatske zajednice uz analizu i procjenu stručnjaka i svih čimbenika u obrazovnom procesu. Obrazovanje i odgoj je veoma složen i zahtjevan pothvat. Nema mjesta improvizaciji i pristupu koji nema ozbiljne temelje zasnovane na znanstvenoj razini i velikim dijelom dokazane u praksi. Ovo nam dokazuju najrazvijenije zemlje svijeta, a i neke zemlje u Europi – Irska i Švedska su napredovale isključivo velikim ulaganjem u obrazovanje. Modeli postoje, treba ih prilagoditi i primijeniti i u našoj zajednici ne žaleći trud i novac, jer će se ulaganje u prosvjetu, kao što možemo vidjeti, višestruko vratiti. 

HR: Zbog čega bi bilo važno otvoriti katedru za hrvatski jezik? 

Potrebno je postaviti pravnu regulativu u ovoj oblasti. Da bi se to moglo, nužno je otvoriti katedru za hrvatski jezik, gdje bi učitelji i nastavnici mogli nakon određene pripreme polagati metodiku  i hrvatski jezik i koja bi bila dio fakulteta. To omogućava da  hrvatski jezik, kao i drugi manjinski jezici u pokrajini, bude znanstveno zastupljen. Tako bi nastavnici stekli neophodna znanja i stručnu kvalifikaciju, a hrvatski bi se jezik izučavao na fakultetu. Jednako tako potrebno je osmisliti i akreditirati barem jedan stručan seminar za učitelje i jedan za nastavnike na hrvatskom jeziku.  

HR: Kakvi su uvjeti za odvijanje nastave u OŠ »Ivan Milutinović«?

Učenici naše škole imaju od prošle školske godine solidne uvjete za rad. Opremili smo školu kabinetom za nastavu stranih jezika, za kemiju, fiziku, a uskoro će biti završen i  kabinet za tehničko i informatičko obrazovanje, koji će pokraj kabineta za informatiku podići razinu kvalitete nastave. Suradnja učitelja i nastavnika koji rade na srpskom i hrvatskom jeziku je veoma dobra. Razmjena ideja, materijala, načina organiziranja obrade pojedinih nastavnih oblasti, zajedničke akcije, natjecanja i druženja su svakodnevna. 

HR: Kakvi se sve seminari održavaju u OŠ »Ivan Milutinović« i kome su namijenjeni?

Prošle je školske godine u školi održano nekoliko seminara koji su osposobili učenike, nastavnike, roditelje i mlade vršnjačkoj medijaciji. Održana su i dva seminara za učenike, koji su ih osposobljavali za rad u đačkom parlamentu. Ovi seminari se održavaju u suradnji s Pedagoškim društvom Srbije i njemačkom vladinom organizacijom GTZ, pod okriljem Ministarstva prosvjete. Seminare vodi naša školska pedagoginja, koja je ujedno i instruktorica – Desanka Vidaković. Važno je spomenuti da sve škole imaju problema s disciplinom učenika, nasiljem i ostalim neželjenim pojavama. Jedino rješenje ovih problema je osposobiti sve sudionike u obrazovnom procesu da prepoznaju, suoče se i na pravi način krenu rješavati nevolju i mogućnost da učenici najaktivnije sudjeluju u rješavanju problema. Mnogi misle da kazne, kao represivna metoda, rješavaju problem. On nije riješen kada krivac dobije kaznu. Pitanje je – što poslije? Često, čak redovito, kažnjeni učenik nastavlja svoje loše ponašanje. Ponovno dobiva kaznu, a problem ostaje.  Zavađene strane moraju nastaviti živjeti dalje i ne praviti probleme jedno drugom. To rješava medijacija, jer ih upućuje da razmisle o svojim osjećajima i to kroz otvoreni razgovor kažu suprotnoj strani. Sudionici problema sami shvaćaju gdje su pogriješili i vrlo iskreno dolaze do sporazuma o pomirenju. Naravno, ukoliko to sukobljene strane žele, a obično žele. Rezultati su nakon tri godine ohrabrujući. Ako mlade naučimo ovome od malih nogu velika je vjerojatnoća da će ove tehnike primjenjivati i kada odrastu. Ovako odgojene generacije će sigurno lakše, nego mi danas, rješavati sukobe. A što je jednako važno, mnogo rjeđe će do njih dolaziti.

Osposobljavanje učenika za rad u đačkom parlamentu je u stvari rad na njihovom osposobljavanju za život u demokratskom društvu. Osposobljavaju se za način ponašanja, djelovanja, odgovornosti, podjele posla. Kada postanu predstavnici svoje grupe u đačkom parlamentu na koji će način  prenijeti zahtjeve, ideje, akcije koje žele sprovesti. Drugim riječima, uče se parlamentarizmu. Već dvije grupe naših vršnjačkih medijatora i parlamentaraca se nalaze u srednjim školama. Oni imaju obvezu nastaviti rad i prijavljuju se pedagozima ili profesorima, koji su zaduženi za rad sa mladima. Mi redovito održavamo kontakte s njima, pa su tako prošle godine naši bivši učenici putovali u Njemačku na stručno usavršavanja.

HR: Kako ocjenjujete kvalitetu lista za djecu »Hrcko«? Je li važno njegovo objavljivanje?

S obzirom da je to jedini list za djecu koji se objavljuje na ovim prostorima, rado ga čitaju sva djeca i veoma je važno što će se u njemu naći. Ne samo djeci, već i odraslima. Možda bi mogao i samostalno se pojavljivati i distribuirati po školama, kao i sav drugi dječji tisak. Da ga vide i pročitaju svi koji to žele.

HR: Kakvi su današnji »klinci«?

Današnja djeca, u odnosu na situacije u kojima odrastaju, jako su dobra. Izuzetno dobro se snalaze, lako svlađuju nove tehnologije. Željni su pažnje, druženja, igre. Ne znam kakvi bi bili mi da smo danas mali. Sigurno je da previše često vide loše stvari – svađe, proganjanja, ubijanja. Informacije su im dostupne počev od – školskih hodnika, ulice, televizije, interneta, mobitela, časopisa. Moramo učiniti mnogo napora da svega lošega bude što manje na ovim mjestima. Djeca nam moraju više vjerovati. A mi prvi često kažemo da nikome ne vjerujemo. Zbog toga mnogo više pozornosti moramo posvetiti onome što mi radimo i sve naše snage usmjeriti na podizanje kvalitete obrazovno-odgojnog sustava. Ne zaboravimo da će ove mlade generacije nama zarađivati mirovinu. 

HR: Što je cilj projekta »Moja škola – škola bez nasilja«, koji se odvija i u vašoj školi?

Projekt »Moja škola – škola bez nasilja« je projekt UNICEFA-a i Ministarstva prosvjete. Nasilje je prisutno u školama i to u zabrinjavajućim postotcima. Gotovo da nema učenika koji ga nije doživio. Problem je što ga mi često ne prepoznajemo. Verbalno nasilje, ogovaranje i fizičko nasilje se najčešće javljaju. Ogovaranje i verbalno nasilje nanosi ožiljke za cijeli život, i redovito znači izopćavanje iz sredine u kojoj je učenik ili u kojoj odrastao čovjek živi. Svjedoci smo ovoga svakodnevno. Ove vrste nasilja prisutne su ne samo među djecom, već i među odraslima. Posljedice su katastrofalne. Isto tako, svjedoci smo i najtežih nasilja, ubojstava učenika u školskim prostorima. Mislili smo do prije nekoliko godina da se takvo što događa samo tamo negdje »na zapadu«, a mi smo posebni, kod nas toga ne može biti. Naravno, sam projekt neće riješiti ništa ukoliko se mi, svi zaposleni u školi – jer su baš svi obuhvaćeni projektom, radeći i sudjelujući u njemu ne prepoznamo i ne krenemo mijenjati. Projekt sagledava ovu problematiku iz svih mogućih kutova, ukazuje na gotovo sve opasnosti koje vrebaju. Kroz njega se provode razne akcije koje osmišljavaju timovi učenika, nastavnika, odnosno akcije koje su u okviru projekta. Upravo sada je pred nama nova, zove se »Naj-faca«. Učenici koji se ističu kao fer igrači i nisu agresivni, znaju kazati oprosti, umiju oprostiti, ne prijete – dobivaće bedževe i na taj će način promovirati ponašanje kakvo svi želimo, naravno, na osnovi postavljenih kriterija. Isto tako i djeca će biti u prilici predlagati nastavnike i sve zaposlene, kojima bi se ovi bedževi mogli dodijeliti. U okviru projekta škola će medijima ponuditi protokol o suradnji, koji predviđa praćenje svih aktivnosti u školi i popularizaciji pozitivnih akcija u školama.

HR: Obnašate i dužnost predsjednika Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«. Kako ste zadovoljni radom Organizacijskog odbora ovogodišnje Dužijance? 

Prvi put sam ove godine u Organizacijskom odboru. Svatko je dao doprinos u provođenju projektom  planiranih aktivnosti. Organizacijski odbor je bio sastavljen od više manjih timova zaduženih za određene aktivnosti – Takmičenje risara, Dužijancu malenih, Centralnu manifestaciju, kao i za ostale manje manifestacije u okviru Dužijance. Na ovaj način u organizaciji Dužijance radilo je preko sto ljudi. Ove su godine veliki dio posla iznijeli mladi našeg Centra, i na taj način pokazali da je »Bunjevačko kolo« stožer idejnih projekata i rasadnik kadrova, koji su sposobni ideje provesti bez obzira na težinu i obujam poslova.

HR: Je li bilo dovoljne potpore održavanju Dužijance? Jesu li svi troškovi pokriveni?

Važno je spomenuti da ove godine »Bunjevačko kolo« ima novi Upravni odbor, novog predsjednika Organizacijskog odbora Dužijance, novi pristup organiziranju manifestacija: transparentnost – projekata, odluka, izvješća. Do kvalitetne suradnje krovnih hrvatskih institucija u Subotici i HKC »Bunjevačko kolo« nije došlo, a ostvarena je dobra suradnja s Generalnim konzulatom Republike Hrvatske. Kao manjinska institucija samostalno smo pronašli legalne puteve do fondova na koje imamo pravo na gradskoj, pokrajinskoj i republičkoj razini. Iz svih ovih problema imamo situaciju da Dužijanca mjesec i pol nakon završetka još uvijek ima otvorenih stavki, ali i čvrsta obećanja i garancije da će i taj manji dio troškova biti zatvoren. U ovom trenutku otplaćeno je oko 80 posto organizacijskih troškova Dužijance.

HR: Koje su novine bile na ovogodišnjoj Dužijanci i kakvo je Vaše mišljenje o tim novinama?

Novine u programu Dužijance su – Dužijanca malenih, izložba starih alata i zanata na trgu, postavljanje salaša-restorana u centru grada, Bandašičino kolo na trgu, veliki broj atraktivnih stranih folklornih i glazbenih ansambala, cjelodnevni programi na trgu za vrijeme središnje manifestacije, koja je trajala 4 dana, umjesto tri, kao do sada. Bilo je i pratećih zabavnih događanja: druženje sudionika u prostorijama HKC-a, pop-koncert »4 asa«, nastup Šime Jovanovca na Risarskom kolu, a spomenuo bih i suvremeniju tehničku potporu pozornice, rasvjetu i ozvučenje, te vizualni identitet u tiskanim medijima i propagandnom materijalu, kao i sramežljivi pokušaj većeg medijskog prisustva i turističkog angažmana Dužijance. No, mislim da ovo nisu novine, već nadogradnja Dužijance, koja je neophodna ukoliko želimo da se Dužijanca održi kao najveći događaj i manifestacija u Subotici i postane cijenjeni brend Subotice i našeg naroda.

HR: Kakvo je Vaše mišljenje o važnosti održavanja Smotre dječjih pjevača i zborova u okviru Festivala bunjevački pisama?

Ovogodišnja Smotra dječjih pjevača i zborova se pokazala kao prijeko potrebna. Dokazi za to su sve veći odaziv mladih pjevača i velika posjećenost Smotre od strane publike. Treba spomenuti i takozvani treći dan festivala, misu s blagoslovom u povodu početka nove školske godine i generalnom probom, na kojoj veliki broj učenika sluša bunjevačke pjesme. Ove godine ih je bilo oko tisuću.

Svakako da u organiziranju ovih događanja u sklopu festivala ima prostora i potrebe za još bolju i kvalitetniju organizaciju. Da bi se ostvarila krajnja ili početna misao, a to je stvaranje novih, a pravih bunjevačkih pjesama, potrebno je da se organizacija i kadrovi kvalitetno nadgrađuju i šire.  HKC »Bunjevačko kolo« planira još više kadrovski i financijski podržati festival.                                    g