Arhiv tekstova

Novim zakonom o sigurnosti prometa, čiji je nacrt završen i koji bi trebao biti donesen do konca godine, osim uobičajenih ograničenja kojima Srbija priprema teren za europe-izaciju ovog područja, bit će propisano, među ostalim, i uklanjanje i zabrana postavljanja krajputaša i drugih spomen-znakova uz cestu. Ovu je odredbu sadržavao i postojeći zakon donesen još 1988. godine, no toga se niti država niti građani nisu pridržavali, pa su spomenici stradalima u prometnim nesrećama nicali uz ceste takvom učestalošću, da je to već postao »stari srpski običaj«. 

No, u javnosti se pojavila i dvojba kako možda nije riječ samo o uklanjanju obilježja stradalima, nego i križeva koji su u prethodnih 100 i više godina podizani uz ceste i koji su sastavni dio narodnog i vjerskog identiteta prije svega hrvatskog, a onda i mađarskog i drugih naroda u Bačkoj, Banatu i Srijemu. Dvojbu pojačava i činjenica da se ti križevi, kojih je samo u okolici Subotice više od 220, često nazivaju i križevima-krajputašima. 

DVOJBA JE UTEMELJENA: Nacrtom zakona potvrđuje se odredba iz postojećeg zakona, po kojoj je, radi osiguranja sigurnog i nesmetanog prometa na javnim cestama, zabranjeno podizati objekte, uređaje ili postrojenja, saditi sadnice ili postavljati predmete kojima se umanjuje preglednost ceste i željezničke pruge s kojom se cesta križa u istoj razini, kao i preglednost na raskrižju, ili raditi bilo kakve radnje koje bi mogle ugrožavati ili ometati promet na javnoj cesti ili oštećivati javnu cestu i objekte na njoj. 

Na javnoj cesti i na njenom zaštitnom pojasu nije dopušteno podizati spomenike i postavljati krajputaše i druge spomen-znakove, prodavati proizvode i slično. Na zaštitnom pojasu javne ceste izvan naselja mogu se postavljati natpisi za kulturno-povijesne spomenike i spomen-obilježja i reklame, i to: pokraj auto-ceste i ceste rezervirane za promet motornih vozila na udaljenosti od najmanje 7 metara, magistralne i regionalne ceste – 5 metara i lokalne ceste – 3 metra, računajući od krajnje točke poprečnog profila ceste.

Drugim riječima, ako su križevi-krajputaši također predmetom represije u nacrtu novog zakona, onda bi oni mogli biti uklanjani ili pomicani ako su postavljeni na manje od 3 metra od lokalne ceste (a takvih ima), 5 metara od magistralne i regionalne ceste (kakvih također ima), odnosno 7 metara od auto-ceste. 

Da je dvojba hoće li i križevi uz ceste doći pod udar ovog zakona utemeljena, potvrđuje i pomoćnik srbijanskog ministra za infrastrukturu Dragan Jovanović u izjavi za Hrvatsku riječ:

»Moram priznati kako taj dio nacrta zakona, koji se odnosi na uklanjanje krajputaša, nismo do kraja raščlanili«, kaže Dragan Jovanović. »U užoj Srbiji nije postojao običaj da se križevi postavljaju uz ceste, postoji samo običaj podizanja posmrtnih spomenika i njihovo uklanjanje i zabrana postavljanja novih regulirano je ovim nacrtom zakona. Što se križeva uz ceste po Vojvodini tiče, ako su podignuti na zakonom propisanoj udaljenosti, onda će tamo svakako i ostati. No, ako su podignuti na manjoj udaljnosti, odnosno ako se nalaze bliže cesti, onda ćemo morati naći neko rješenje. Idućih dana doista trebamo sjesti i to razmotriti. U svakom slučaju nastojat ćemo te križeve ostaviti tamo gdje jesu, gdje je god to moguće i prihvaćam tu sugestiju.«

KRIŽEVI NISU ZAŠTIĆENI OBJEKTI: Problem je u tome što križevi pokraj cesta, u najvećem dijelu katolički, nisu zakonom zaštićeni objekti.

»Zakonom zaštićeni objekti samo su oni objekti koji su upisani u Registar kulturnih dobara, a križevi uz ceste u najvećem broju to nisu«, kaže za HR ravnatelj Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Subotica Géza Vass. »Kad je o križevima riječ, zakonom su zaštićeni oni koji se nalaze u zaštićenoj gradskoj jezgri ili u neposrednoj blizini vjerskih objekata, te o njima skrbi Crkva. Međutim, križeve pokraj cesta podizale su privatne osobe i ti se križevi ne nalaze u ovlasti Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i nisu zakonom zaštićeni. U Sjeverno-bačkom i Sjeverno-banatskom okrugu imamo 144 zaštićena objekta, a u isto vrijeme samo u ova dva okruga ima sigurno na stotine križeva kraj cesta i pitanje je kako bi Zavod uopće mogao voditi računa o svima njima. Ti su križevi neka vrsta rupe u zakonu. Naravno, kad god smo u prilici uraditi nešto za te križeve, mi uradimo. Recimo, u posljednjih deset godina uložili smo oko 15.000 eura u premještaj križa preko puta Vatrogasaca, jer je prethodno zbog blizine ceste dva puta stradao od udaraca kamiona. Dakle, u početku ga nismo htjeli micati radi Subotičana, jer predstavlja njihovu tradiciju, ali smo kasnije bili prinuđeni to uraditi. Međutim, ne možemo brinuti o svim križevima podignutim uz ceste.« 

MJESTO ISPOVIJEDANJA VJERE: Križeve su uz ceste u našim krajevima, prema riječima dobrog poznavatelja bunjevačkih običaja i tradicije, publicista Alojzija Stantića, najčešće podizali imućniji Hrvati, ali i Mađari, pa i prečanski Srbi. 

»Križevi uz ceste vrlo su važno vjersko obilježje našeg naroda«, kaže Alojzije Stantić, koji je o ovoj temi napisao više tekstova. »Naši su stari, kad su naseljavali ova područja, budući da su bili vjernici, po rimokatoličkom kanonu bili u obvezi nedjeljom ići na misu, ako do crkve mogu dopješačiti za manje od jednog sata hoda. Budući da su naši salaši bili raštrkani, udaljeni od crkava, a nisu svi članovi obitelji mogli stati u kola kako bi stigli do crkve, nedjeljom su u crkvu na misu odlazili njih četvero-petero iz obitelji, a ostali, koji nisu mogli stati u kola, vjeru su ispovijedali kod križeva koje su imućniji salašari postavljali uz cestu.« 

On kaže kako je u subotičkom ataru od 19. stoljeća do danas podignuto oko 220 usputnih križeva, a tako su bili raspoređeni da se od svakog salaša do najbližeg križa moglo doći pješice za manje od pola sata. 

»Ljudi su obično u šorovima imali svoje križeve i tamo su ispovijedali svoju vjeru«, kaže Stantić. »Osobito u vrijeme korizme, kad se molio križni put, tad je bila vrlo velika živost oko tih križeva. Ljudi su skrbili o križevima, svaki je križ bio ograđen malom ogradom, zato da ih kojekakve divlje životinje ne bi mogle onečistiti. Uz svaki je križ bilo posađeno nekoliko drva, kako bi pravila hlad, a postavljali su i klupicu, kako bi putnik namjernik, ili onaj tko je iz daljine došao, imao gdje sjesti, odmoriti se i onda dalje produžiti.« 

Križeve su uz cestu podizali stanovnici salaša, a ne Crkva. Obično su to, kaže Stantić, činili imućniji ljudi, ili se okupilo više obitelji iz jednog šora, pa je na svakom križu uklesan natpis koji svjedoči o tome tko ga je i kada podigao. Alojzije Stantić dodaje kako izraz krajputaš dolazi iz srpskog jezika, a koristi se za one spomenike koji su podignuti u čast stradalima u prometnim nesrećama. No, i križevi uz cestu često se nazivaju krajputašima, jer su podignuti pokraj cesta.

Alojzije Stantić naglašava još jedan posredan značaj križeva-krajputaša, a to je da su neki od njih važne trigonometrijske točke. 

»Križ je važan i kao topografski znak, jer u svim vojnim zemljopisnim kartama, prva je orijentacija crkva, a druga – križ. Salaši se ruše, ali križevi, kad se jednom podignu, više se ne miču.«

Ako maksimu iz posljednje rečenice budu uvažili i tvorci novog zakona o prometu, povijest će im zasigurno ostati zahvalna.

Zvonimir Perušić