Arhiv tekstova

Sve­to i bla­go­slo­vlje­no – ma­gi­ja ili po­moć

Danas Katolička crkva slavi spomendan Karmelske Gospe. Upravo je 100. godina kako su se u obližnjem Somboru nastanili redovnici – karmelićani. Današnji dan i Karmelski škapular potakli su me na jedno razmišljanje o blagoslovinama. Želim ga sada podijeliti s vama, onako kako to jedan naš vrsni teolog razmišlja, prilagođeno našim okolnostima. Važno je pravilno postaviti pitanje iz naslova da bismo se okoristili poukom iz teksta.
    Čovjek je duhovno-materijalno biće. On živi na zemlji, ali je oživjen nebeskom stvarnošću, on je u tijelu, ali oživljen dušom. Tijelo je vidljivo, duša nevidljiva. Čovjek vidi svoje djelo, jer radi rukama i svojim sposobnostima, no, ne vidi snagu kojom radi, ne vidi misao kojom planira posao. On ima tjelesne nagone, ali njih kontrolira moralno-duhovni zakon. Čovjek ima svoje tjelesne potrebe, ali i potrebe svog etičkog zakona. On živi i radi da bi uzdržavao svoje tijelo, ali njemu je savjest toliko važna, da će radije izgubiti svoj tjelesni život, nego nju povrijediti. Čovjek radi i obrađuje zemlju, ali moli Boga da bi on dao oblake, sunce i urod toj zemlji. On liječi svoje tijelo pomoću lijekova i liječnika, ali je svjestan da treba zdravlje izmoliti od Boga. Čovjeku je dano da bude gospodar zemlje, ali je on svjestan da odgovara Bogu kao Gospodaru i sebe i zemlje.

ŽIVOT U DUŠI: Čovjek je duhovno biće koje živi u materijalnom svijetu ili on je materijalno oduhovljeno biće. Kad čovjek umire, duša izlazi iz njega, tijelo ostaje nepomično, mrtvo. Čovjekov život je dakle u duši, ali se on na zemlji odvija kroz tijelo.
    Ta duhovno-materijalna dimenzija čovjeka događa se i u njegovom religioznom području. Čovjek zna da je Bog duhovan i nevidljiv, ali pravi kipove kako bi ga mogao sebi predstaviti u materiji. Čovjek gradi Bogu hramove, crkve i kapelice kao da bi Bog tu stanovao, ali Duh je posvuda i ne može stanovati u rukotvorenim kućama. Budući da je blagoslov, milost i odnos s Bogom nevidljiv, čovjek si onda pravi predmete preko kojih želi vidljivo prikazati svoj odnos prema Bogu. Tako u kršćanstvu križ prikazuje vrhunski simbol odnosa čovjeka i Boga, kao što i kipovi, sličice i slike ne predstavljaju Boga, nego čovjeka podsjećaju na Boga. Oni su neka vrsta kateheze, vjeronauka, prikazanje Isusova života ili onoga što nam je Bog o sebi objavio. Zato su nam slike, kipovi i sličice nekako sveti, kao što nam je Sveto pismo sveto i zato ga častimo.
    No, slike, kipove, krunice i križeve blagoslivljamo. Blagoslov je duhovna stvarnost na materijalnom predmetu. Slično kao što se život u zrnu žita, koji je nevidljiv i duhovan, drži materijalnih atoma zrna pšenice, tako se i Božja sila i život drži na predmetima, da bi iz njih zračila duhovna stvarnost čovjeka. Kao što nam je dragocjena slika oca ili majke, tako su nam i predmeti koji nas s Bogom povezuju dragocjeni. Ali kao što su predmeti, kojih su se doticali veliki ljudi ili koje je kod sebe nosila majka, posebno važni i nose otisak njihove duše, tako nam blagoslovljeni predmeti nose pečat i otisak Božjeg života. Slično materijalni zvuk prenosi nematerijalne misli, materijalno tijelo nosi besmrtnu duhovnu dušu. Ili čudesna božanska sila može umnožiti kruh, otjerati oluju i grad, izliječiti bolesnika, oživiti mrtvaca. Božanska sila oživljava i ispravlja funkcioniranje materijalnog tijela i svijeta. Križevi, škapularska medaljica, razne medaljice, kipovi, sličice i sveti predmeti, osobito oni za molitvu, kao što je krunica, predstavljaju naš govor Bogu. Svi blagoslovljeni predmeti nose na sebi Božju silu.
RAZARAJUĆA MAGIJA: No, ta sila blagoslova i posvete na svetim predmetima nije isto što i magija. Na magijskim predmetima nema nečeg afektivnog, religioznog, živoga i svetog. Magijski predmeti su mrtvi, hladni, oni izazivaju strah i jezu. Kad čovjek dodiruje svete predmete, on postaje bolji, moralniji, čovječniji. Magija je pak amoralna ili nemoralna, ona škodi, razara čovjeka. Sveti predmeti naprotiv oživljavaju čovjeka, oni ga čine boljim, oni ga liječe, jer ga povezuju s neizmjernim Bogom i pomiruju s ljudima. Zato su sveti predmeti dijametralno suprotni magijskim predmetima, sveti predmeti su oružje protiv magije. Sveti predmeti čiste naše prostore od navale duhovnih napasti. Oni nas povezuju s Bogom, izvorom svakog života i blagoslova.
    Krunica kao blagoslovljeni predmet, čak i ako ne molimo na nju, zrači zaštitom, snagom i mirom. Tko nosi škapular, nosi zaštitu Marijinog zagovora, tko nosi križ ili krunicu, ima kod sebe zaštitu protiv zla, napasti i bolesti. Tko dade blagosloviti odijelo, kuću, namještaj, auto, ulazi u bolji svijet koji i njega čini čovječnijim i boljim.
    Potrebno je svu stvarnost oko nas prožeti snagom Isusova uskrsnuća da budemo blagoslovljeni, da savjest, misli i mašta budu u skladu s Božjim mislima, Božjom dobrotom, Božjom ljubavi.
 Dakle, bitno je razlikovati oprečnost magije i blagoslovina. One su za nepoučenog čovjeka srodne. Susrećemo ljude kojima treba blago upozorenje, lijepa riječ ili ovakvo razmišljanje da prijeđu s magičnoga na vjersko jer je posrijedi često neznanje. Ukoliko je ljudska narav vezana na simbole i znakove, na predmete i želju za posredništvom, ne smijemo ovu činjenicu prezreti, nego pomoći da se u tom području bolje snalazimo i pravilnije postavimo.