Arhiv tekstova

U svibnju se u knjižarama pojavila knjiga zanimljiva naslova koji poručuje, opominje ili samo konstatira da je – žena gazda. Riječ je o romanu autorice Vesne Šipuš, a preporuča se kao štivo koje  je »duhovito, ganutljivo, razotkrivajuće« te naglašava da je to »romaneskni prvijenac na tragu najbolje literature…«  

Kako je riječ o prvijencu red je da se i upoznamo s autoricom. Tako saznajemo da je rođena 19. veljače 1953. u Lonji. Osnovnu školu završila je u Sisku, gimnaziju u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju, sociologiju i novinarstvo, završila studij crkvene glazbe. Zaposlena je u gimnaziji Sisak, a objavila je i niz stručnih radova.

Nakon upoznavanja s autoricom tražimo i obavijesti o romanu »Žena je gazda«. Stoga prije samog čitanja saznajemo sljedeće:

»Postmodernistički humoristični roman ‘Žena je gazda’ Vesna Šipuš je napisala kao antitezu suvremenom romanu nasilja, s ciljem da se čitatelj dobro zabavi i osjeća dobro nakon čitanja. Svi likovi u romanu su izmišljeni, sintetični, a svaka sličnost s eventualnim stvarnim likovima i događajima slučajna je. Roman služi isključivo na radost i veselje i ne smije se upotrijebiti ni u koju drugu svrhu.«

BEZ VELIKIH TEMA: Roman se doista unekoliko razlikuje od velikog broja naslova koje imamo prigode čitati. Radnja je smještena u Svibovec u kojem žive »junaci s ruba Lonjskog polja, gdje bube spavaju u travi, a rode na krovu«. Kud ćeš ljepšeg okvira za priču koja ne teži hvatanju u koštac s velikim temama, niti promišljanju o problemima suvremenog društva na uobičajeni način. Knjiga je složena od niza sličica, kratkih i vještih poteza perom, ali sasvim dovoljnih da nas zainteresiraju za ono što slijedi.  Iz stranice u stranicu te će se sličice složiti u mozaik života, naizgled običnog i svakodnevnog, a zapravo veličanstvenog u svojoj jednostavnosti. 

Tako ćemo saznavati zašto »Mara Švabica neće dihtera«, pratiti događanja oko »stripera na djevojačkoj večeri«, ali i sudjelovati u pripremama za »performans na blagdan Svetog Petra i Pavla« te se pitati »hoće li se i u Svibovcu ukazati Gospa«. Tu su i scene u kojima »Svibovčani snimaju film«, trenutak kada »astrolog dolazi u Svibovec« ili baba Jaga već treći put prima posljednju pomast, »a Bog pomaže i treći put«. Sve su te male priče, naravno, začinjene i posebnim dodatcima koji potvrđuju ono što je istaknuto već u samom naslovu.

Dokaze da je žena gazda autorica je pomno birala i predočila čitatelju. Rezultat toga su brojni detalji koji će nas nasmijati, ali ujedno i natjerati da se zamislimo nad onim što takav je takav smijeh izazvalo. Lako bismo stoga mogli zamisliti kako se izmišljeni likovi iz ovog romana često, u duhu svoje jednostavne životne filozofije, pitaju: »Kamo to ide ovaj svijet?«

DOKAZI TEZE: Autorica nam navodi i brojne dokaze za početnu tezu kojom je obilježila roman:

»A muških u Svibovcu kao da doista i nema. Kao i svugdje u Slavoniji, i ovdje gazde nose suknje. Žene sve organiziraju, plaćaju račune, vode brigu o kućanstvu i usjevima, hrane i muzu krave, brinu o svinjama i peradi, nose mlijeko u mljekaru. U novije vrijeme ima čak i koza i ovaca, pa kad kažu za Svibovčane da su »ne od koze nego od jarca«. Muškarci se ne brinu mnogo o kući, vole popiti, kad im dođe ćef, odu na pecanje. Zato i kad povičeš »gazda«, redovno se na vratima ili prozoru pojavi žena. Došljak tada ostaje zbunjen, ne znajući točno bi li dotičnu oslovio kao »gazda« ili »gazdarica«.

Svibovec bi mogao biti poprištem i niza drugih događaja koji bi trendovski podilazili čitateljskoj publici željnoj jeftinih senzacija. No, autorica se spretno odupire zovu stalnih mjesta koja nam serviraju autori mnogih popularnih romana. Vesna Šipuš ne skreće nam pogled prema drugoj strani medalje koju su njezini Svibovčani spremni ponijeti pa tako ovaj roman doista biva lišen tamnije strane života. Autorica nam skreće pozornost tek na one negativnosti koje nas mogu nasmijati i koje ona, duhovito i simpatično, kritizira na svoj način.

Roman »Žena je gazda« stoga nas neće opteretiti nepotrebnim i često prenaglašenim opisima negativnosti sredine koju prikazuje. Dajući prednost sitnicama od kojih se sastoji svakodnevica svih Svibovaca ovog svijeta, uspješno će održati čitateljevu pozornost do kraja, a jednostavnim humorom pretvoriti knjigu u štivo koje se čita kao zanimljivo i duhovito.

Na samom kraju autorica nam postavlja zanimljivo pitanje: »Što čovjeku dođe da čita ovakve stvari?« Na njega će morati odgovori svatko sam, onako kako najbolje zna i umije.

g