Arhiv tekstova
Hrvati izvan granica Hrvatske
Po »šorovima« Santova, Hercegszántó, čuje se hrvatska riječ. »Kadgod je sve to bilo naše!«, kaže nam Marin Mandić i u toj rečenici kao da prepoznajem sudbinu santovačkih Hrvata-Šokaca, uglavnom, i po kojeg Bunjevca. Zaista je prije sto i više godina ovo mjesto s juga Mađarske, nadomak graničnog prijelaza Bački Breg, s vojvođanske strane, pretežno naseljavao hrvatski živalj. Sada, od 3.000 stanovnika ovoga lijepoga, živopisnog mjesta samo je nešto blizu 1.000 Hrvata. Na svoj način oni su odolijevali asimilaciji, neki, kao spomenuti Marin Mandić, upornošću, gotovo tvrdoglavošću, ne progovorivši sa svojom djecom od njihova rođenja do danas ni jedne mađarske riječi.
Nesumnjivi autoritet među Šokcima i Bunjevcima biskup Ivan Antunović znao je reći: »Ako hoćete da utamanite koji narod, zabašurite, sakrijte mu prošlost, pa ste kineski bedem stavili pred njegovu budućnost!«. Santovački Hrvati kao da su stalno bili u sukobu s onima koji su im htjeli zabašuriti prošlost i staviti pred zid njihovu hrvatsku budućnost, ali iz tog sukoba, sudeći po onome što smo tamo vidjeli, izlaze kao ljudi koji računaju na svoju sve ljepšu budućnost kao Hrvati.
HRVATI U SANTOVU: Prvi popis, koji je obavljen u Mađarskoj 1700. godine, spominje ovdašnji šokački živalj. Interesantno je to, kako nazivi nekih ulica u ovom mjestu otkrivaju, odakle je dio hrvatskog naroda prispio ovdje, u južnu Mađarsku. Tako i danas ovdje ulice nose nazive – Bodolja, Daraž, Prnjavor…! Pa i prezimena, kao na primjer Gorjanac, govore da je njihov »vlasnik« stigao iz Gorjana kod Đakova. Sve to upućuje na zaključak da je ovo područje naseljavano hrvatskim življem koje je bježao ispred Turaka. I upravo tu na potezu Bački Monoštor, Bački Breg, Hercegszántó i Baja, najznačajnija je šokačka enklava, s tim da su Šokci stigli i do Bača. Doveli su ih i na ove prostore franjevci, koji su im bili dušebrižnici. Već davne 1725. godine spominje se prvo krizmanje, kada je biskup Ibrišinović krizmao 180 duša. Do 1800. godine Hercegszántó je gotovo isključivo šokačko naselje, a onda ga počinju sve intenzivnije naseljavati Mađari iz takozvane Gornje Mađarske, danas Slovačke.
»Samo mađarski čovjek spasiti se može«, govoreno je svojevremeno Hrvatima po santovačkim ulicama. Na katoličke hrvatske svećenike bacana su pokvarena jaja, izvrgavani su psovkama i pogrdama, pa se bogoslužje obavljalo i po obiteljskim kućama. Dio Hrvata, katolika, zbog sve većeg pritiska mađarizacije, prelazi u pravoslavlje, jer se u pravoslavnim crkvama i dalje dozvoljavalo govoriti srpskim jezikom. Tako u Santovu i danas ima sedamdesetak obitelji koje su Hrvati pravoslavne vjere. Neke od tih obitelji, nakon ponovne mogućnosti da se u katoličkim crkvama govori hrvatskim jezikom, vraćaju se vjeri svojih predaka. Neki ostaju u pravoslavlju, dovodeći se ponekada u smiješne, ali i tužne situacije. U prijašnje vrijeme nije samo s mađarske strane bilo nastojanja da se hercegszantovački Hrvati izvrgnu asimilaciji. Jugoslavenska ambasada bila je daleko, kažu ovdašnji Hrvati, u školu je stizalo ponešto udžbenika, ali na ćiriličnom pismu, pa je to ličilo na vrijeme kad je Mađarska izdavala samo jedna udžbenik za Hrvate, ali u kojem su bili svi predmeti. Pokraj toga iz jugoslavenske ambasade su stizale novine, uglavnom iz Srbije, »Politika« i »NIN«, dok je jedina briga s hrvatske strane bila briga Matice iseljenika preko koje su stizali časopisi »Jezik« ili »Školske novine«, »Modra lasta« ili »Galeb« iz Rijeke.
MEĐU SVOJOM DJECOM: Hrvatska nije marila za nas. Da nam je bar ponekad poručila, da smo mi Hrvati. No, nikoga ja ne krivim. Da se moglo, pomoglo bi se. Kad su došli Rusi u Mađarsku, naši su se pomađarili. Hrvatska okružna pučka škola u Santovu organizirala je i vjeronauk. Fra Ivica Halilović, koji je do agresije na Hrvatsku bio župnik u Gornjim Bogićevcima kod Nove Gradiške, nakon što je župa okupirana, a crkva sravnjena sa zemljom, dolazi u Baju u franjevački samostan, te svake srijede iz Baje dolazi u Hercegszántó gdje drži vjeronauk. Kaže da se »kao ponovno rođen osjeća među svojom djecom« i među njima nalazi utjehu za sve ono što se desilo s Hrvatima i Gornjim Bogićevcima. Santovački Hrvati imaju divnog i aktivnog mladog župnika. Mađar je, ali se trudi da trećini svojih župljana, Hrvatima, učini sve što je moguće da se i u crkvi osjećaju kao vjernici Hrvati, katolici. Župnik sâm uči hrvatski jezik i uz pomoć odbornika, ministrantica i ministranata, Hrvata, svetu misu drži iz hrvatskog misala, na hrvatskom jeziku. Uz podršku mladih crkvenih odbornika Hrvata, koji čine polovinu crkvenog odbora, župnik organizira trodnevnice, prigodne blagdanske mise na koje poziva svećenike Hrvate, da njegovim vjernicima Hrvatima njihovim jezikom drže službu Božju. Hrvati žive u Santovu i živjet će. »Mi slušamo hrvatski radio i gledamo hrvatsku televiziju, ali to nije dovoljno«, kaže nam Josip Šibalin. Nismo to shvatili kao prijekor, već kao poticaj da se iz Hrvatske učine dodatni napori, kako bi hrvatska riječ s hercegsantovačkih »šorova« postala još glasnija.
Svršetak feljtona
