Arhiv tekstova

Svi poznajemo pitanje Quo vadis. Ali ne znamo svi odgovor na njega. Ni Petar ga nije znao dok mu Onaj koji je uskrsnuo nije odgovorio na njega. Pomalo teška i patetična rečenica za napis kojem je cilj dotaknuti pitanje strateškog razvoja hrvatske zajednice u Mađarskoj, točnije Strateškog plana razvoja koje po svemu sudeći ima namjeru u skoroj budućnosti zacrtati vrhovno političko tijelo Hrvata u Mađarskoj – Hrvatska državna samouprava. Za nadati se je da radi njegove izrade, da ne govorimo o njegovu mogućem ostvarenju, neće trebati izdržati muke razapinjanja na križ te da na ostvarenje ciljeva neće trebati čekati više od tristotinjak godina, kao mučenici ranoga kršćanstva. Pravno jamstvo danas ne znači mnogo ako nema svjesnog ukazivanja na teškoće i probleme te moguća rješenja. Automatizam danas ne znači mnogo, treba uz njega i željeti činiti, izraditi bitne odrednice očuvanja samobitnosti. Stoga, kako kazuje predsjednik HDS-a Mišo Hepp, namjera je izraditi i predočiti dokument (čija štura skica već postoji i dana je na uvid i dopunu zastupnicima HDS-a na Skupštini održanoj u svibnju) koji bi onda mogao ići u javnu raspravu. 

POZIV SVIM HRVATIMA: Ovih je dana upućen poziv Hrvatima u Mađarskoj. Skupština Hrvatske državne samouprave poziva sve pojedince, udruge, organizacije i ine čimbenike hrvatskog života u Mađarskoj neka pismenim putem dostave svoje prijedloge, zamisli u svezi s izradom strateškoga plana razvoja Hrvata u Mađarskoj. Vizije imaju tek vizionari, a oni su rijetki kao igla u snopu sijena. Ali zato su, tek slaba zamjena doduše, oni koji po prirodi posla, bez obzira na vizionarske sposobnosti, trebaju ponuditi nacrte, planove, smjernice u obitelji, i u poslu koji obavljaju te, ako to žele, i u široj zajednici, društvu kojem pripadaju. Na jednom nedavno održanom skupu u matičnoj domovini jedan od sudionika upitao je dužnosnika mjerodavnog ministarstva kako hrvatska politika vidi i što želi uraditi sa svojom dijasporom u nadolazećim desetljećima. Jer ako znamo kamo se ide, i nama je lakše odlučiti hoćemo li se priključiti onima koji su na tom putu. Brižnim ulaganjem ostvaruju se prinosi. U našem slučaju prinos je očuvanje jezika, kulture i identiteta, kroz školstvo, znanost, kazalište, glasila, folklor, i da ne zaboravimo politiku. Jer bez političkog utjecaja teško se bilo što od mnogobrojnih želja može ostvariti. Tek se dobiveno može potrošiti. Ali nije svejedno kako i na što.

HOĆEMO LI?: I zajednica Hrvata u Mađarskoj već odavno bi trebala imati, nazovimo ih tako ili nekako drugačije, strateške planove razvoja za kratkoročno i dugoročno razdoblje. Kalendare razvoja, kojima bi se utvrdila i ostvarena bilanca. Kako je u svojem prijedlogu za raspravu o budućnosti Hrvata u Mađarskoj napisao predsjednik HDS-a Mišo Hepp: »Trebamo napokon odlučiti: Hoćemo li međusobno govoriti hrvatski? Hoćemo li da naša djeca znaju hrvatski? Hoćemo li očuvati naše tradicije? Hoćemo li raditi nešto za jačanje identiteta? Ili ćemo pod pokrivačem hrvatstva preživljavati do mirovine i primati plaću koju možda nismo zaslužili?«, dodavši: »Kada želimo govoriti o viziji budućnosti Hrvata u Mađarskoj, onda svakako trebamo ocrtati strateški razvoj prema kojem bi trebali u svim našim poslovima djelovati. Tu svakako trebamo govoriti o srednjoročnim i o dugoročnim planovima. Pitanje je veoma složeno. Ako govorimo o bliskoj budućnosti te o sadašnjoj situaciji, onda prije svega trebamo govoriti o očuvanju jezika i identiteta.« 

Kazala bih kako je to alfa i omega opstojnosti bilo koje manjinske zajednice, time i hrvatske zajednice u Mađarskoj. Za njezino očuvanje danas je potreban itekako dobar scenarij.

 

Branka Pavić-Blažetin