Arhiv tekstova

Odvajanje Radio-televizije Novi Sad od Radio-televizije Srbije i formiranje Pokrajinskog javnog servisa, odnosno Radio-televizije Vojvodine, toj je medijskoj kući donijelo mnoge prednosti, ali i nedostatke. Najveća je vojvođanska radijska i televizijska kuća dobila priliku samostalno se razvijati i odlučivati, ali je s druge strane i sva odgovornost za vlastiti razvoj svaljena na nju. Kako u takvim uvjetima, uz glavni problem – nedostatak vlastitog poslovnog prostora – ova medijska kuća planira svoju budućnost, kakve su, unutar toga, perspektive programa na manjinskim jezicima i kakav problem postoji između RTV-a i hrvatske redakcije, zbog kojih su prije izvjesnog vremena na razgovor u RTV pozvani predstavnici HNV-a i hrvatske diplomacije, samo su neka od pitanja koja su bila povod za razgovor s glavnom ravnateljicom Radio-televizije Vojvodine Dinom Vranešević-Kurbatvinsky.

 

HR: U intervenciji NATO saveza 1999. godine srušena je zgrada tadašnje Radio-televizije Novi Sad. Sadašnja Radio-televizija Vojvodine zbog toga je, praktički, jedini javni servis u okruženju bez svoje zgrade. Što se planira i kada će RTV imati svoj prostor za rad?

Radio-televizija Vojvodine uistinu je jedini javni servis u regiji koji nema svoju zgradu. Naša je kuća nekada imala zgradu i prostor od 24.000 četvornih metara i sve je to potpuno srušeno u NATO bombardiranju. Ono što je za mene čudno, jest da se time nitko nije na ozbiljan način pozabavio. Jednostavno, svi to nekako prešute, čak se niti u medijima o tome ne govori. Radio-televizija Vojvodine sada radi u nekih 7000 četvornih metara iznajmljenog prostora i jasno je da to nije dovoljno. Ono što smo uradili za ove dvije godine, koliko sam na čelu ove kuće, jest da smo pokrenuli inicijativu da dođemo do svoje zgrade. Imamo potvrdan odgovor i od Izvršnog vijeća AP Vojvodine, odnosno predsjednika Bojana Pajtića, koji se doista založio da mi dođemo do zgrade koja bi  odgovarala i nazivu naše ustanove – Javnom servisu Vojvodine. U planu nam je, dakle, u iduće dvije godine pokušati riješiti taj problem, ali to ipak nekako ide prilično sporo.

HR: Govorite o gradnji nove zgrade?

Da, to bi bila nova zgrada koja bi bila izgrađena. Mi smo pokušavali tu našu lokaciju gore, gdje je srušena naša zgrada, zamijeniti za neku drugu lokaciju u gradu, imajući u vidu kako je ipak bolje radio-televiziju imati u gradu, gdje je pristupačna svim građanima, međutim, nama treba velik plac kako bismo mogli izgraditi takvu zgradu. Zna se da studio oduzima dva kata, neophodan nam je studio koji bi imao najmanje 1000 četvornih metara, plus nekoliko manjih studija, koji bi bili namijenjeni našim manjinskim redakcijama, a i za informativni program na srpskom jeziku. Razgovarala sam upravo jučer i s glavnim ravnateljem Javnog servisa Srbije Aleksandrom Tijanićem, koji je rekao kako će pružiti apsolutno svu, ne samo medijsku podršku, te kako smatra da čak i Srbija treba financijski sudjelovati u izgradnji naše nove zgrade. To je bila jedna od tema našeg razgovora, koju je on sam spomenuo. Mi smo se naravno obratili i za sredstva iz Nacionalnog investicijskog plana, kao i kapitalnim fondovima, pa tako očekujem da će se u iduće dvije godine to pitanje i riješiti. 

HR: Mislite da se za dvije godine završi gradnja zgrade RTV?

Mogla bi se čak i završiti. Vidimo kako je moguće brzo graditi kada se ima sredstava i kada ima dobre volje. 

HR: Dobro, to je prostor. A kakva je situacija s tehnikom, opremom, kakva je ukupna materijalna situacija u RTV-u?

U bombardiranju, naravno, nije stradala samo zgrada Radio-televizije Novi Sad, nego su stradale i oprema i tehnika. Srušeni su nam i skoro svi predajnici po Vojvodini, pa nam je investicija daleko veća. U ove smo dvije godine doista puno uložili u tehniku, naša je želja i da svaka manjinska redakcija ima svoju opremu. Smatramo kako bi u ovom pitanju ipak trebale pomoći i zemlje matice, ali to ide teško. Mi, naravno, izdvajamo sredstva i prilično smo opremili naše redakcije. Praktički, svi radimo u istim uvjetima, nekad i vrlo teškim, pa se ponekad neke stvari i otkazuju, jer nemamo dovoljno opreme. 

HR: Budući da je većina predajnika srušena, RTV Vojvodine imala je problema sa signalom, programi radija i TV nisu se mogli slušati i gledati na cijelom teritoriju Vojvodine. Kakva je sada situacija s tim?

Situacija je sada nešto bolja i mi smo uradili projekte potpunog digitaliziranja TV Vojvodine, i to odmah, da preskočimo jednu fazu, no, tu su opet u pitanju sredstva i doista mislim kako se sredstva moraju osigurati iz državnih fondova zato što građani Vojvodine plaćaju da bi gledali bolji program, a ne da bismo mi zidali zgradu. Osim toga, niti možemo iz TV pretplate zidati zgradu, postavljati predajnike, kupovati opremu, to je nemoguće, nemoguće je financijski, a smatram da to nije niti korektno. Ne bi bilo korektno prema građanima Vojvodine.

HR: A kako zapravo ide naplata pretplate? 

Građani plaćaju na jedinstven račun, tako je zakonski regulirano, a kontrolu naplate obavljaju Radio-televizija Srbije i Elektroprivreda Srbije. Sredstva se, dakle, slijevaju na jedan zajednički račun i onda se, s tog računa, sredstva prikupljena na teritoriju Vojvodine dijele u razmjeru 70 posto nama, 30 posto Javnom servisu Srbije, s obzirom na nacionalnu pokrivenost. Budući da to godinama nije bilo tako, u početku je bilo i problema i to zbog toga što nismo imali bazu podataka. Znači, problemi nisu bili zbog toga što, eto, oni nama ne žele prebaciti novac, nego su problemi bili čisto tehničke prirode. Mi sad imamo svakidašnji prijenos sredstava i na kraju mjeseca obavlja se kontrola tih prebačenih sredstava. Naplata pretplate malo je opala općenito u Srbiji i Vojvodini, s obzirom na tešku situaciju u kojoj žive građani. 

HR: Koliki je udio sredstava iz pretplate u ukupnom prihodu RTV? 

Naplaćenost pretplate je na teritoriju Vojvodine pala ispod 70 posto, a nama je to osnovni novac koji stiže u kuću. Dok smo bili u sastavu RTS-a, nismo imali potrebe za postojanjem određenih redakcija, niti smo morali imati sve administrativne službe. Sad sve to imamo. Kad smo se odvojili, našli smo se u potpunom, i poslovnom i kreativnom problemu, nedostajalo nam je pola redakcija da bismo ispunili ulogu javnog servisa. Tako smo morali u potpunosti reorganizirati kuću i praktički krenuti ispočetka. Na nedavnom sastanku glavnih ravnatelja svih javnih servisa iz okruženja, zaključili smo kako je Radio-televizija Vojvodine doista u najtežoj situaciji. 

HR: Sad malo o manjinskim programima. Koliko ima manjinskih redakcija?

Na televiziji devet, a na radiju jedna manje, jer na radiju nema hrvatske redakcije, koja postoji samo na televiziji. Imamo tri radijska kanala i dva televizijska. Jedan je radijski kanal isključivo na mađarskom jeziku, jedan je miješani, što znači svi jezici uključujući i srpski, a jedan je isključivo na srpskom jeziku. To je na radiju. Na televiziji imamo dva kanala, na prvom se program odvija na srpskom jeziku, a na drugom se emitiraju programi manjinskih redakcija i srpske. Naša je ideja, o kojoj sam razgovarala i s predstavnicima manjinskih nacionalnih vijeća, baš zato da ne bismo živjeli u getu i da ostanemo i dalje ovako složni kako smo i bili, da se, recimo, emisije koje se proizvode, titluju na srpski jezik. Također, da imamo što više filmova iz zemalja okruženja, iz zemalja matica. Ovo s obzirom na to da u ovoj teškoj situaciji ne možemo proizvesti toliko programa i ne možemo uposliti toliki broj ljudi. Jer ovdje, kako sam rekla, nije problem samo materijalni, nego je problem i kadrovski, budući da su u kući zatečeni svi oni koji će za tri do osam godina otići u mirovinu. To znači da su, recimo, preko 60 posto zaposlenika u Radio-televiziji Vojvodine stariji ljudi, koji su pred mirovinom. 

HR: Koliko RTV ima ukupno zaposlenika?

Ukupno nas ima 1164 u stalnom radnom odnosu i tu opet dolazimo do problema, jer ne možemo primati mlade kadrove, pa tako imamo oko 250 honorarnih suradnika, raznoraznih, ne samo novinara nego i u ostalim službama. Obično kažem kako se vrtimo u krug kao mačka kada juri svoj rep, jer gdje god nešto započnemo, dolazimo na neku suštinsku barijeru i problem. Manjinske redakcije rade imajući u vidu stečena prava od ranije. Televizija Novi Sad je i bila poznata po tome što je imala petojezično emitiranje programa. No, tada se iz proračuna Vojvodine odvajalo za televiziju i za programe, bilo je puno lakše i bilo je više proizvodnje. Sad, kad smo spali na nekih 13 ili 11 kamera, e sad to treba rasporediti. Tako je ovdje praktički sve problem. Mislim, međutim, da ćemo dobivanjem dodatnih sredstava ipak uspjeti, jer i u prethodne dvije godine ulagali smo u tehniku, pa ako ne budemo morali sva svoja sredstva ulagati u gradnju zgrade i predajnike, mislim da ćemo u dolazećem razdoblju uspjeti nešto postići.

HR: Na hrvatskom jeziku postoji samo jedna TV emisija dvotjedno po pola sata, uz termin za reprizu. Kako se određuje dužina manjinskih programa? 

Prvo i presudno je zatečeno stanje. Ne možete nekom uskraćivati ono što je imao od osnivanja televizije, pa tako Mađari, Rumunji i Slovaci imaju najviše programa, a ostali imaju razmjerno svom nastanku, a i broju stanovnika. No, ako bismo uzimali u obzir samo broj stanovnika, onda bismo morali postaviti pitanje koliko Srbi imaju programa na javnim servisima u okruženju. Realno, taj će se problem morati rješavati u hodu. Međutim, nije samo ta dvotjedna hrvatska emisija namijenjena ovdašnjim Hrvatima. Pa, naš je Tabloid malo-malo pa u Hrvatskoj. Imali smo sada emisiju iz Opatije, pa emisiju o radijskom festivalu. Znači, kada bi se uzelo u obzir sve što se ukupno odnosi izravno baš na našu suradnju s Hrvatskom, ili praćenje događaja u Hrvatskoj, onda je to puno veći broj emisija.

Moram reći kako smo pokušali povećati obujam programa manjinskih redakcija i tu je došlo do potpunog kolapsa. Povećanjem broja sati emitiranja ili proizvodnje programa, povećava se potreba za vanjskim suradnicima, povećava se potreba za tehnikom i mi smo bili prinuđeni to malo zaustaviti.

HR: Vi ste prije izvjesnog vremena poslali pismo Hrvatskom nacionalnom vijeću u kojem ste naveli kako imate problema s urednikom hrvatske redakcije na TV Vojvodine i zbog toga ste tražili sastanak s čelnicima HNV-a, ali i s predstavnicima hrvatske diplomacije. O kakvim je problemima riječ?

Dvije su vrste problema. Jedna vrsta problema je kada urednik hrvatske redakcije pita zašto tog dana nije dobio kameru. Druga vrsta problema je razvijanje govora mržnje u emisijama na hrvatskom jeziku. Smatram da smo ta vremena svi skupa u regiji završili i da moramo ići nekim drugim putem. Nisam za to da se ne kaže što je bilo u prošlosti, ali tendenciozno ići u tom smjeru, to ne bih dopustila niti na srpskom, niti na hrvatskom, niti na jednom drugom jeziku. Vidimo kako svijet živi potpuno drugačije i smatram da mi odavno pripadamo Europi i trebamo i formalno usvojiti način života u Europi. Mi stariji nemamo problem shvatiti što se događalo u prošlosti i jako dobro surađujemo s kolegama i u BiH, i u Republici Srpskoj, i u Hrvatskoj, Makedoniji. Problem postoji među mlađim ljudima i upravo zato što smo mi stariji, u kompletnoj regiji, krivi za ono što smo napravili svojoj mladeži, koja je danas već stasala, upravo zato trebamo raditi potpuno drugačije, a ne isticati ono što je bilo. Dokle se trebamo vraćati u prošlost? Trebamo biti sastavnim dijelom svijeta u kojem se nalazimo. To su, dakle, te dvije vrste problema. 

Problem je bio i to što je urednik hrvatske redakcije bio kandidat za pokrajinskog zastupnika, što znači da se u izbornom procesu ne može pojavljivati na ekranu. Ako su u tijeku izbori, to je pravilo kojeg se moramo pridržavati i tu smo s njim imali nesporazum. Ja se i dalje želim dogovoriti s Hrvatskim nacionalnim vijećem, pa da onda taj naš zajednički stav bude na dobrobit svih.

Što se ostalih stvari tiče, nama bi najviše odgovaralo, a uostalom to je i zakonski definirano, da dobijemo gotov program na hrvatskom jeziku, jer RTV Vojvodine uopće nije u obvezi imati redakciju na nekom jeziku, RTV je u obvezi emitirati program na tom jeziku, program koji bi, naravno, bio pregledan i odobren od strane našeg urednika, kao što radimo i sa zabavnim i s informativnim i s dokumentarnim i sa svim ostalim izvršnim produkcijama. 

HR: Kako, s profesionalnog stajališta, komentirate činjenicu da je urednik hrvatske redakcije na TV Vojvodine dužnosnik jedne političke stranke?

To je nedopustivo, no zbog mira u kući nismo to podigli na višu razinu. Moram reći i to, da urednik hrvatske redakcije ima visoko bodovano radno mjesto, poput, recimo, urednika zabavnog programa, u kojem postoje zabavna, glazbena, dramska, serijska, filmska redakcija, a zapravo je sam i radi tu jednu emisiju dvotjedno. Htjela sam pokazati dobru volju, ne samo glede plaće nego i povećanja broja emisija, jer to može ići i na drugi način. Mi imamo jako dobre kontakte s televizijama u Hrvatskoj i možemo razmjenjivati emisije. Možemo, primjerice, dobiti snimku Splitskog festivala, a zauzvrat dati snimku koncerta Zdravka Čolića iz Novog Sada i zbog toga ne bih baš tako striktno rekla kako, eto, imamo redakciju na hrvatskom jeziku i sad je samo to ono što zadovoljava Hrvate u Vojvodini.  

HR: Ima li iz hrvatske zajednice službene inicijative za formiranjem redakcije na hrvatskom jeziku na Radiju Vojvodine?

Mi smo 2006. godine predložili predstavnicima HNV-a da formiramo redakciju na hrvatskom jeziku i na radiju. Oni su sami rekli kako u tom trenutku nisu bili u mogućnosti za to, ne znam je li razlog bio taj što nisu imali čovjeka za to, ili se nisu mogli brzo organizirati. Naravno, to im pripada. 

HR: Ipak, ima li takve inicijative sada?

Nema. Međutim, ja doista želim da to bude neka neovisna produkcija, jer bi nam bilo puno lakše u kući. Mi više nikog ne možemo zaposliti, smanjujemo broj zaposlenika svugdje, smanjujemo i u srpskom programu i svi to znaju, o tome i mediji pišu. 

HR: A neovisna bi produkcija radila besplatno za RTV Vojvodine?

To bi bila obveza hrvatske zajednice, da proizvodi program. Mi s neovisnim produkcijama imamo različite aranžmane, netko dobije vrijeme kroz EPP, negdje se nešto malo plati, negdje se radi koprodukcija. Potpuno neovisne produkcije idu na tender i za sada je to sve u skladu s obvezama javnog servisa

HR: Imate li uvid u to koliko se priloga urađenih, recimo, sredstvima RTV Vojvodine emitira na Hrvatskoj televiziji ili na drugim televizijama, ili obratno?

Ne, mi uopće ne znamo što je za tu našu emisiju na hrvatskom jeziku urađeno našom opremom. Svi ostali urednici, a pogotovo u programima na srpskom jeziku, do 25. u mjesecu za sljedeći mjesec moraju mi predati sinopsis, napisati kolika sredstva planiraju, koliko honorarnih suradnika, da bih ja mogla planirati sredstva. U redakciji na hrvatskom jeziku to nikad nismo imali na taj način rađeno.

HR: Znači li to da urednik hrvatske redakcije ima privilegij?

Da, on ima veliki privilegij. Sad je pitanje zašto mi to sve dopuštamo. Pa eto, baš zato što se to provlači kao najosjetljivije pitanje, mislim između nas i Hrvatske. A to uopće nije točno, nije to Hrvatska, nego je to pojedinac. Doista smatram da je ovo trenutak da mi stvari postavimo onako kako treba. Uloga i značaj javnog servisa podrazumijeva određeno emitiranje. Mi nećemo iritirati gledatelje, nećemo im diktirati, nametati mišljenje, nego ćemo im prezentirati ravnopravno i jednu i drugu i treću stranu i to je zadaća koju bismo svi u kući morali ispuniti. Jesam za to da sjednemo za stol i dogovorimo se što imamo, čiji su ti prilozi, da vidimo dokaze da su prava emitiranja dobivena bez naknade, kako ne bismo opet došli u problem koji će se proizvesti u nacionalni problem. Smatram da je to vrijeme iza nas.

HR: Kako se o ovakvim stvarima dogovarate s predstavnicima drugih nacionalnih zajednica? 

Uvijek se sastajemo s predstavnicima nacionalnih vijeća. Moram vam reći da se oni miješaju i više nego što bi trebali. Pa valjda glavni ravnatelj ima pravo odlučivati gdje je tko i na kom radnom mjestu u Radio-televiziji Vojvodine. Ljudi sebi daju za pravo nazvati me i reći – zašto si premjestila tog i tog tamo i tamo. Meni je to potpuno neshvatljivo. Pa moja je odgovornost, nije njihova.

HR: Spominjali smo Hrvatsku radioteleviziju. Postoji li službena suradnja Radio-televizije Vojvodine i HRT-a? 

Suradnja za sada postoji samo na privatnoj razini, ali ideja je da mi sa svim javnim servisima u susjednim zemljama dogovorimo suradnju. Mislim da bi to bilo jako dobro. Bilo je razgovora između mene i glavnog ravnatelja HRT-a, u kojem je on meni dao doista jako dobru sugestiju vezanu uz digitaliziranje Televizije Vojvodine i mislim da su ta iskustva jako važna. Naš je direktor televizije išao i u posjet TV Novoj u Zagreb, ali moram reći da su to inicijative na osnovi prijateljskih kontakata koji postoje i koji nisu prekidani. 

Želim reći i da je veleposlanik Republike Hrvatske više puta bio kod nas u posjetu i planirali smo da kada predsjednik Izvršnog vijeća AP Vojvodine bude išao u Zagreb, da se tada upriliči moj posjet, kao glavne ravnateljice RT Vojvodine, Hrvatskoj radioteleviziji. Kontakti ne postoje samo s HRT-om, nego i s drugim javnim servisima u regiji i mislim da bismo, kada bismo se bolje organizirali, mogli čak i financijski bolje poslovati. Recimo, kod kupovine stranog igranog programa, kod marketinga. Bilo bi jako dobro da se suradnja proširi u profesionalnom smislu, da naši ljudi odu tamo i vide kako je digitalizirana Hrvatska televizija.     g