Arhiv tekstova
Mijene šokačkog narodnog ruha
U vremenu, kada je starovinsko ruho još bilo u upotrebi, usporedo s njim pojavljuju se drugačiji oblici koje bismo mogli označiti novim slojem. Ne zna se točno kada se pojavljuje, ali se pretpostavlja u drugoj polovici 19. stoljeća.
BLAGDANSKA ODJEĆA: Razlikovalo se izgledom, krojem, materijalom i načinom kako se odijevalo. Bilo je namijenjeno mlađoj životnoj dobi i najsvečanijim prigodama. Brižno se čuvalo i prenosilo s generacije na generaciju ne postavši nikad radnom i svakodnevnom odjećom. Ova blagdanska odjeća izrađivala se od tankoga pamučnoga platna – usniva, jednozupke, jednožice, misira ili svilenca. Ostali odjevni dijelovi izrađivani su od različitih tvorničkih svilenih tkanina. Košulja oplećak imala je uske otvorene rukave i krojena je poput švabice. Na donji dio tijela oblačila se široka suknja – velika ili mala roklja. Bila je izrađena od osam ili devet pola tankoga pamučnoga platna usnova ili misira. Roklja se čvrsto škrobila i rozala – slagala u velike valovite nabore. Pod rokljom se nosilo nekoliko podsuknji. Prve su bile skute od prostoga platna. Preko njih oblačila se široka uštrikana podsuknja fodroš. Roklja se nosila krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća.
KORJENITE PROMJENE: Korjenite promjene doživjeli su i ostali dijelovi ženskoga ruha – pregača, marama oko vrata i pojas. S pregačom se usklađivala marama oko vrata. Nosila se dijagonalno presložena oko vrata, a krajevi su se sprijeda pribadali za pojas. Umjesto tkanicom, struk se opasivao svilenim pojasom podstavljenim kartonom. Najsvečanije pregače, marame i pojasevi bili su izrađeni od crnoga, crvenoga, plavoga, zelenoga ili ljubičastoga jednobojnoga satena i ukrašeni reljefnim zlatovezom izrađenim tehnikom vezenja preko papira. Bilo je svilenih pregača na kojima su motivi bili izrađeni prozirnim staklenim cjevčicama i zrncima. Između 1920. i 1930. kod mlađih u modu ponovno dolazi suknja tipa skuta. Zbog sličnoga kroja i rasporeda ukrasa naziva se i vezenkom. Za razliku od starovinske bila je izrađena od pamučnog platna usniva, jednozupke i misira. Vezenka se, također, škrobila i slagala u sitne uzdužne nabore. Pod njom su se nosile dvije do tri šlingane podsuknje skuti. Košulja oplećak, koja se nosila uz takvu suknju, bila je izrađena od istovrsnoga platna. U ostalim svečanim prilikama nosile su se suknje od različitih tvorničkih tkanina – svilenoga uzorkovanoga atlasa na grane, pliša s utisnutim presovanim ružama, lionske svile na plišane ruže i sličnog.
Izgled najsvečanije djevojačke frizure uglavnom je ostao isti, ali je pojednostavljen proces njezine izrade. Na glavu je pričvršćen posebno napravljen čeoni dio kuštra i gotova pletenica cup ispletena od odrezane, ponekad, i tuđe kose.
Oglavlja udatih žena pretrpela su brojne promjene. Izgled temeljnoga ženskoga oglavlja roglja ostao je nepromijenjen, ali se čeoni dio kose više nije češljao na razdjeljak. Mlada žena je nosila maramu zlataru nekoliko prvih godina braka, a potom ju je zamjenjivala svilenom maramom lozarom slažući je na isti način.
Neizostavan nakit uz takvo ruho bili su zlatnici dukati prišiveni na crvenoj svilenoj vrpci. Prišivali vezivali su se u zvizdu, križ, na lepezu. Dukatići su se nosili na vratu, a veliki sulferini na prsima. Broj nizova ovisio je o imovnom stanju obitelji. Mali dukati nosili su se i kao naušnice. Uz sve svečano je ruho pristajala modernija obuća – kožne ili lakovane sandale sandaline ili cipele. Proizvodili su ih seoski obrtnici opančari po uzoru na građansku obuću – s višom petom.
POSLJEDNJA RAZVOJNA FAZA: Dok će starijima dugo ostati jedinom odjećom, mlađi će svijet starovinsko ruho napustiti već početkom 20. stoljeća. Mijene narodnoga ruha tekle su sporije nego danas. Pojedini odjevni elementi i forme nestajali su iz upotrebe, a pojedini su preživjeli i pronašli svoje mjesto u suvremenome odjevnome inventaru. Muško narodno odijelo izobičajilo se mnogo prije od ženskoga – već početkom 20. stoljeća. Žene su skuta i oglavlja zlatare nosile do pedesetih godina 20. stoljeća. U svadbenim prigodama tada se je još upotrebljavao šareni krzneni kožušak, prisutan na panonskim prostorima još od najstarijih vremena. Svatovske pjevačice enge odijevale su ih u kombinaciji sa svilenim suknjama i bluzama. Vunene pletene šarene papuče tikače obuvaju se i danas.
Mlađe su se žene dugo nosile šokački, seljački tj. nosile su ruho (suknje, bluze i pregače) od tvorničkih tkanina krojeno po uzoru na odjeću nižih građanskih i obrtničkih slojeva. Košulje oplećki i podsuknje unteroci postaju donje rublje i dugo su se zadržali u upotrebi. Starije žene i danas nose seljačku odjeću koja također ima lokalna obilježja. Po suknji, bluzi i marami prepoznat ćemo koja je iz kojeg sela.
Unatoč brojnim mijenama, srijemsko šokačko narodno ruho uspjelo je sačuvati lokalna obilježja. Istovremeno na njemu se ogleda pripadnost jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu koji su tijekom prošlosti na ovim prostorima presijecale različite državne granice.
