Arhiv tekstova

Ovih dana smo se više bavili djecom. Naime, jedan od rijetkih ali lijepih doživljaja bio je početak školske i vjeronaučne godine u subotičkoj katedrali. Jedna skromna inicijativa na početku malo i prehrabra urodila je ogromnim plodom. Već se prošle godine pokušalo zajednički završiti školsku godinu jednom zahvalnom misom u subotičkoj katedrali za svu djecu, na prvom mjestu onu koja u subotičkim školama pohađaju vjersku nastavu. Za sve nas je bilo ugodno iznenađenje i izvanredni doživljaj: puna crkva djece radosne i raspjevane. Takav događaj samo je dao poticaj da se sa tom inicijativom treba nastaviti. Ove godine se je dogodilo još jasnije da je ta inicijativa izazov, odgovor i potreba. Za 24. studenoga sazvana su ponovno sva djeca iz Subotice i okolice. Prvi znak divljenja je činjenica da su se odazvala djeca. Drugi znak poštovanja je činjenica da su škole prema svojim mogućnostima omogućile da djeca katoličke vjere mogu u jedanaest sati biti u katedrali. Konačno, treći znak je zajedništvo koje je slijedilo nakon toga kao svojevrsna priprava na nastup dječjih zborova sljedećega dana u HKC »Bunjevačko kolo«. I ta inicijativa koja je počela »skromno i stidljivo« našla je svoje opravdanje u punom smislu u smotri Dječjih zborova Bunjevački pisama. Sve se to slilo u jednu cjelinu puno dinamike, pjesme, radosti i dječjeg načina doživljavanja i svoje vjere i crkvenosti. Jednom riječju katedrala je bila puna mladih ljudi (preko tisuću djece), svećenici, organizatori, učitelji, nastavnici zadovoljni. Sve je to jedna jaka i jasna poruka koja obećava. 

TEMELJNO POSLANJE OBITELJI, CRKVE I ŠKOLE: Valja nam se zabaviti temeljnim poslanjem obitelji, crkve i škole. To je svakako formacija, odgoj i obrazovanje. Formacija u svijesti i savjesti naših najmlađih. Odgoj u obitelji, školi, crkvi i društvu, kao što je i obrazovanje u samoj školi. Međutim, dijeliti ova područja na pojedine institucije bio bi ravan zločinu. Možda teška konstatacija ali je nažalost istinita. Kada obitelj – u svojoj nemoći – pomišlja da odgovornost odgoja na svim razinama može preuzeti neka druga institucija ili zamijeniti netko drugi, događa se nepopravljivi lom u duši odgajanih – a raste odgovornost prvih odgajatelja oca i majke. Dakle, u temelju odgojnog procesa jest obitelj. Taj zadatak počiva na naravnom Božjem zakonu koji proističe iz roditeljske naravi. Jasno da je obitelj temelj i mjesto ali nije usamljena. Crkva kao zajednica ima trajno poslanje evangelizacije, ponajprije roditelja, onda djece. Djeca su usmjerena obiteljskim zaokruženjem prema vrednotama koje naviješta Crkva. Ako je njiva »neobrađena«, sjeme Riječi pada usput na kamen ili u šipražje. Dakle, već su obitelj i Crkva nerazdvojno upućeni jedni na druge i to ne makar kako, nego suodgovorna suradnja. Obitelj i jest Crkva u malom, ali je Crkva, napose župska zajednica jedna velika obitelj koja odgaja u vjeri. U život djeteta zakonom naravi ulazi škola. Njeno područje je i formativno i informativno. U školi se uči. No, ne uči se samo predmet po kojima se nešto saznaje nego se uči način rada, odgovornosti i suživota s ostalima. I škola je nezamjenjivi čimbenik odgojnog procesa na vlastitom području. Unatoč svih reformi i kriza i škola mora tražiti svoje mjesto da nužno bude i mjesto odgoja. To za sada nije u cijelosti, ali mora postati. Tako je i škola upućena na intenzivnu i trajnu suradnju s obitelji, a sve nas više raduje što i škola uviđa da je partnerski suradnik sa Crkvom, barem za one koji su vjernici. Vrednote koje su tema obrazovanja, a time i odgoja, u mnogočemu su zajedničke programima i škole i vjerske nastave.

NAPREDAK ČOVJEKOV: Konačno, gledamo na društvo kao cjelinu. U društvu ponajprije na one koji su odgovorni za obiteljski program i školski rad. Jednoj državi ne može biti ništa primarnije nego budućnost. Budućnost nije ekonomski napredak, a još manje politički prestiž. Svakom zdravom društvu je primaran napredak čovjeka. Od svih ljudi primarno je dijete, jer je ono budućnost društva i Crkve i obitelji. Tako se na istom polju susreću četiri čimbenika odgovornosti nad budućnošću kako osoba, tako i društva u cjelini. Ovo razmišljanje je potaklo na veću svijest i naše biskupe kada su za početak ove školske godine uputili svoju poslanicu i poručili: »I ove se godine obraćamo vama, dragi naši vjernici, napose vi koji ste uključeni direktno u katehetsko i navjestiteljsko djelo Crkve. Podsjećamo da je zapravo na osobit način svaki vjernik pozvan izgrađivati Kristovo Tijelo. Crkva je zajednica Kristovih učenika i živi kao organizam. Udovi smo jedan drugoga, stoga su jednako pozvani i ovi »iz prvih redova«, kao i maleni čovjek, a napose bolesnici i patnici da molitvom i djelom, ljubavlju i radom unapređujemo djelo spasenja. 

Opravdano u tom poslanju očekujemo suradnju tri institucije društva, a koje su i Božja institucija: obitelj, škola i Crkva. Naša prisutnost u školi je dar i znak, ali jednako tako i dužnost i poslanje. Očekujemo da nas se u tom razumije i tako prihvaća. 

Konačno, u godini apostola Pavla, pozivamo sve na čitanje bogatstva njegovih poslanica i nasljedovanje njegova života koji je sažeo u jednu poruku: »A meni je život Krist!«

Na kraju bih dodao jedan nedavni doživljaj. Kateheta na prvom času vjerske nastave kod najmanjih želi doći do pojma »odgoj«. Malo je to presmiono jer pojam može biti i apstraktan. Ipak se usudio pitati djecu što misle o tome što je to odgoj? Jednog dječaka je inače kateheta smatrao malo »spletenim«, pa i nesposobnim. Međutim, taj dječak je dao najbolji odgovor: »Odgoj je to što nam vi pokažete«

Pravi odgovor. Odgoj je ponajprije život nas odraslih i naš primjer. Da, dijete je čovjek u malom, ali u svemu čovjek koji ima pravo na naš život i primjer.