Arhiv tekstova

Pjesništvo Mirka Kopunovića i u drugoj zbirci »Pod slapovima sna« nastavlja stazom koju je zacrtala njegova prva knjiga pjesama »U iskrama nade«, objavljena prije godinu dana. Pjesnički svijet koji se otvara čitatelju izrasta i dalje na intimizmu i ambijentalnosti kao dvjema osima oko kojih se okupljaju i iz kojih se granaju dominantni motivi, a njegov je formalni izričaj jednostavan, obilježen zadrškom i sumnjom u moć i smisao izgovorenih i napisanih riječi. U pozadini je toga pjesništva naime lirski subjekt koji svijetu pristupa meditativno i koji bira šutnju kao najprimjereniju reakciju na raznovrsne vanjske poticaje, a iz napuklina u toj šutnji rađaju se pjesme kao nehotični uzdisaji.

ATMOSFERA TJESKOBE: U središtu većine pjesama, a osobito onih iz prve cjeline »Misterij osame«, nalaze se unutarnji doživljaji kroz koje lirski subjekt prolazi u svojoj osami. U atmosferi tjeskobe, koju kao provodni motivi signaliziraju jesen, studen, sumrak ili noć, izložen je prisjećanju onoga što je bilo i zamišljanju onoga što je moglo biti, a iz sraza tih dviju dimenzija izrasta njegova šutljiva rezignacija. To dominanto stanje ne uspijevaju potisnuti ni trenuci opčinjenosti vizijom punine postojanja, jer se ona ubrzo pokazuje kao kratkotrajna varka (»Salaši ogrnuti bjelinom«), ni iskustvena uronjenost u takvu puninu, jer je ona uvijek ograničena i konačna (»U izmaglici jutarnjoj«), ni snovi o budućnosti, jer jedino što se o njoj pouzdano može znati jest da će nam donijeti nove patnje (»Snovi od trnja«). Intimni unutarnji svijet lirskoga subjekta kao da počiva na uvjerenju da i nada može biti opasna neman (»Sam u nemani«) te da vrijeme, istina, ne može posve zacijeliti rane, ali ih zato može zamutiti i učiniti podnošljivima (»Sve prolazi«). Iako u biti pesimistična, vizija zbilje koja nam se tu predočuje ne sadržava naznake očaja ni vapaja. Riječ je naime o smirenoj konstataciji stanja, o uvidu koji se u lirskom subjektu postupno taložio godinama: spas je u stoicizmu.

AMBIJENTALNOST: Druga dominanta u pjesništvu Mirka Kopunovića jest ambijentalnost, tj. njegova duboka uronjenost u prepoznatljive sjevernobačke prostore. U mnogim pjesmama ta se ambijentalnost javlja kao dekor, kao pozadina u odnosu na koju se pred našim očima zbiva jedna od malih svakodnevnih drama što uzbunjuju intimu lirskoga subjekta (»Kad zaboraviš«). U drugima se međutim taj dekor gotovo nehotice probija u prvi plan i njegova važnost kao da nadrasta ono što se zapravo tematizira: ljepota žene koja se budi u pjesmi »Jutro« ne bi bila toliko čarobna da se iza nje ne ocrtava izlazak sunca nad bačkim poljima. Svoj vrhunac ambijentalnost dostiže u pjesmama u kojima je upravo ona u središtu: u pjesmi »Ljubav« Subotica je jedina vječna konstanta, a svi mi mali ljudi samo smo prolaznici, sitni u odnosu na njezinu veličinu. Ovom svojom dimenzijom pjesništvo Mirka Kopunovića gotovo demografski precizno određuje svojega impliciranoga čitatelja: to je čovjek koji je duboko suživljen s lokalnim sjevernobačkim svijetom, čovjek čiji se senzibilitet za taj svijet može uzbuditi i najmanjim naznakama.

JEDNOSTAVNOST IZRIČAJA: Verzi-fikacijski, sintaktički i slikovno riječ je o nepretencioznom pjesništvu. Jednostavnost njegova izričaja korespondira međutim sa sumnjom što je lirski subjekt osjeća prema priopćivosti vlastite vizije i doživljaja. Iako povremeno pomišlja na to da je njegovo odustajanje od verbalne komunikacije bilo uzrokom neželjenih događaja i boli koju su ti događaji nanijeli njemu i drugima (»Olupina svijesti«), on s drugima o bitnim stvarima komunicira na drugoj razini, suptilnijim kodom za čije je razumijevanje potrebna istančanija osjetljivost (»Odlazak«). Jer riječi postaju komunikacija samo kad ih netko čuje (»Riječi«), a obično ih prečuje upravo onaj komu su upućene (»Slavlje zaludnih riječi«). Iz takva pristupa sporazumijevanju riječima nije ni čudo što se i pjesništvo u ovoj poeziji katkada nadaje kao krajnje sumnjiva rabota upitnoga smisla. Pjesme u ovoj knjizi u tom nam se svjetlu otkrivaju kao spontano, neplanirano i nehotično pjesništvo, koje kao takvo izmiče oštrini spomenutoga pravorijeka, baš kao što i počinitelj ubojstva bez nakane dobiva blažu kaznu.

Snaga je ovoga pjesništva upravo u njegovoj spontanosti i nepatvorenosti, u izravnosti i neizvještačenosti s kojima nam skreće pozornost na život kakav žive mnogi od nas sa sjevera Bačke. Život ispunjen tegobama koje učimo ne primjećivati previše te držimo da o njima nema smisla govoriti jer nas ionako nitko ne sluša i jer se ionako malo toga može promijeniti. Odavno me već nije ovako potresla neka tako očita istina.