Arhiv tekstova

Salaši su i danas nerazdvojni dio pejzaža vojvođanske ravnice. Iako već desetljećima salaši umiru, teško je zamisliti Vojvodinu bez salaša. Neki su domaćini preživjelih salaša u duhu suvremenog shvaćanja fenomena turizma salaše obnovili i uvrstili ih u turističku ponudu kao etno-kuće. Gosti se mogu odmarati u izvornom ambijentu salaša, razgledati etno-postave – stare predmete i oruđa bez kojih je salašarski život nekada bio nezamisliv i tako upoznati način nekadašnjeg života na salašu.

Ovakva turistička ponuda obvezno uključuje i ponudu tradicionalnih jela, koja su se od davnina pripremala na salašima, a turistička je ponuda proširena atraktivnim vožnjama fijakerom, školama jahanja, navečer znaju zasvirati tamburaši, a na nekim se imanjima nalaze bazeni i sportski tereni, dok se u okolici pojedinih salaša nalaze lovni tereni. Tako su neki vlasnici salaša, turističkom ponudom tradicionalnih i modernih sadržaja, uspjeli u tome da njihovi salaši postanu turističke atrakcije.

ETNO-ZBIRKA U ĐURĐINU: »Za obnavljanje salaša i uspostavljanje kvalitetne turističke ponude potrebno je puno ulaganja. I ova stara salaška obiteljska nastamba u Đurđinu, u kojoj se nalazi etno-zbirka, trebala bi se renovirati. Građena je od naboja i, prije svega, trebalo bi kuću izolirati. To je jedan od ciljeva našeg Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva ‘Đurđin’. Projekt je izrađen, a očekujemo pomoć od Grada Subotice, te iz pokrajinskih i republičkih sredstava. O održavanju objekta skrbi Pastoralno vijeće župe svetog Josipa Radnika, kao i članovi našeg društva«, kaže Ivan Stipić, koji nas je poveo u obilazak ovog izložbenog postava.

Eksponati su brojni. Među ostalim, izloženi su – žarilo za vatru, krušna lopata, posude od drveta, naćve za taranu, korito za pravljenje tijesta za pečenje kruha, kovčeg za štafir, ‘sluškinja’ za skidanje čizama i čizme u kalupu, opaklija, čobanja, šubara i klompe, fenjer i fićura – držač za svijeće, u sobama su banja peći, mogu se vidjeti i: stari šivaći stroj, stan za tkanje, češalj za kudelju, košara za kruh, stalak za paljenje šibica, čibuk i frula, kovčeg za brašno, šavolj za sir, noževi za rezanje kupusa i kaca za držanje kupusa, kao i šavolj za soljenje šunke. Svi izloženi eksponati »pričaju nam« i asocijativno stvaraju slike o nekadašnjem životu na salašu u prostranstvu ravnice.

»Utemeljitelj jedinstvene zavičajne izložbe u Đurđinu je pokojni svećenik mr. Lazar Ivan Krmpotić. Na njegovu je inicijativu sačuvana ova stara zgrada pokraj crkve u kojoj se nekoć nalazio župni ured. Objekt je restauriran, a izložba je otvorena 5. kolovoza 2001. godine. Dakle, uz stambenu cjelinu koja je karakteristična za ovdašnji živalj, posjetitelji mogu vidjeti sačuvano pokućstvo i druge eksponate vezane uz svakidašnji život bunjevačkih Hrvata. Sada, naravno, postoji mogućnost organiziranja posjeta učenika ovoj izložbi, mogla bi se organizirati i jednodnevna likovna kolonija, šteta je što se đurđinska etno-zbirka ne nalazi u ponudama turističkih vodiča. Izložbu mnogi pogledaju u vrijeme održavanja lokalne Dužijance, kao i kada vjernici slave proštenje Svetog Josipa Radnika. Sada je važno da se kuća renovira, a vremenom bi se moglo razmišljati i o proširenju turističke ponude«, kaže Ivan Stipić nakon obilaska postava, poslije čega odlazimo na njegov salaš koji se nalazi u đurđinskom ataru.  

»Na ovome salašu, građenom 1881. godine, živjelo je više generacija naše obitelji. Sada ovdje živim sa suprugom Amalijom i dva brata. Bavimo se zemljoradnjom, kao i proizvodnjom kravljeg mlijeka. Za početak bavljenja seoskim turizmom treba mnogo uložiti, a mi nemamo dovoljno sredstava za takvo što, jer seljaci malo zarađuju od svog rada. Interesantno je kako su prije desetak godina ovaj kraj posjetili turistički djelatnici iz istočne Europe, koji su bili zainteresirani za mogućnost ovdašnjeg razvoja seoskog turizma. Nažalost, kontakti nisu nastavljeni.«

Prije povratka u grad, u kratkoj šetnji nedaleko od salaša koji je zaklonjen bagremovima, okruženi smo mirom ravnice. Preživjeli salaši žive svojim životima, a u slučaju da se neki od domaćina salaša u đurđinskom ataru odluči korak po korak početi stvarati turističku ponudu, njegov će salaš biti spreman za goste ako bude imao smještajne kapacitete i ako u svojoj ponudi bude njegovao duh tradicionalnog, naročito kroz ponudu gastronomskih specijaliteta, kao i ponudu domaćih rakija i vina u izvornom ambijentu salaša. I, naravno, malo reklame nikada ne škodi. No, bez pune lisnice iz koje bi se investiralo, izgleda nema niti priče o seoskom turizmu.

ŠOKAČKA ETNO-KUĆA U BAČU: Stanka Čoban i suprug Stjepan ove su godine počeli restaurirati staru kuću njezinih roditelja u Baču, kako bi je uredili kao etno-kuću. Za sada, prema planovima i mogućnostima, u kući se nalazi namještaj, pokućstvo i drugi eksponati koji su rabljeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća.  

»Uređuju se sve prostorije u kući – od pridnje sobe, sridnje sobe-momačke sobe, stražnje sobe-radne sobe sa zidanom peći i svim radnim predmetima, kao što su stativi za tkanje, preslice i drugo, do kujne sa zidanim štednjakom i namještajem iz tog vremena. Predsoblje i spavaća soba su upotpunjeni starim fotografijama, svetim slikama i detaljima narodne nošnje – da se što bolje pokaže kulturno naslijeđe Hrvata Šokaca na ovim prostorima. Što se tiče vanjskog dijela kuće, u prednjem dijelu je novosagrađeni objekt, građen u starom stilu – ‘gank’ - koji je predviđen za razna kulturna događanja, te kao ugostiteljski objekt za turiste«, kaže Stanka Čoban, navodeći kako u dvorištu postoje pomoćni objekti -od šupe do čardaka, koji su napunjeni starim poljoprivrednim strojevima i svim onim što je karakteriziralo jedno pravo seosko domaćinstvo prije 100 i više godina. 

»Eksponate smo pronašli u samoj kući, dakako ima i predmeta koje su nam darovali prijatelji i članovi HKUPD ‘Mostonga’ , no još uvijek tražimo, sakupljamo i rado primamo sve stare predmete koje su naši stari koristili i do danas sačuvali, ali se danas nalaze zatrpani prašinom i paučinom na tavanima starih kuća, gdje ih nitko ne vidi. Mislimo da ćemo ovim projektom prikazati mnoge zaboravljene predmete, koji će posjetiteljima pokazati dio folklora, kulture i nekadašnji način života Šokaca ovog kraja. To će biti upotpunjeno ponudom starih jela – od paprikaša i debele gužvare s makom i orasima, do čvaraka i ‘maslom kruva’, uz ponudu domaće rakije i domaćeg vina iz podruma.

Ako uzmemo u obzir i veličinu kuće i veličinu dvorišta, a uz to i još jednu veliku prednost – blizinu korita rječice Mostonge, imamo velikih ambicija i planova tu pogodnost iskoristiti i napraviti turističku ponudu, možda jednog dana i za eko-turizam. Budući da je etno-kuća sastavni dio turističke ponude Općine Bač, suradnja s Turističkom organizacijom Općine Bač se podrazumijeva, pa će samim tim etno-kuća biti, uz franjevački samostan, tvrđavu, tursko kupatilo, manastir Bođani i drugo, neizostavni dio ovdašnje turističke ponude.«

Stanka Čoban ističe kako potpuni završetak etno-kuće u Baču ovisi o financijskim sredstavima.

»Po našem projektu, tu će biti raznih programa i mogućnosti, od kolinja, kuhanja rajčice ili pekmeza, i, naravno, sve to uz dobro jelo i zabavu. Uz to, potrebno je izgraditi prostorije i sobe za prenoćište sa svim sanitarnim jedinicama po svim turističkim propisima, a to iziskuje znatna financijska sredstva. No, uz jednu manju ugostiteljsku ponudu i unutrašnji postav, etno-kuća će za posjetitelje biti otvorena već na proljeće iduće godine.«

g