Arhiv tekstova

Mira Temunović je rođena u Subotici 1964. godine u obitelji u kojoj se glazba rado slušala, te je  odrasla i odgojena u tom duhu, s tamburom, tradicijom i običajima. Sada radi kao profesorica tambure u Muzičkoj školi u Subotici i vodi glazbeni odjel pri HKC-u »Bunjevačko kolo«. Ujedno je  i članica Organizacijskog odbora Festivala bunjevački pisama i »Dužijance«, a rado sudjeluje u kulturnim događanjima koja su vezana uz hrvatsku zajednicu. Bio je to povod za razgovor s profesoricom Temunović.

HR: Poznato je da je Vaša obitelj aktivna na polju glazbe, je li to utjecalo na izbor Vašeg zvanja?

Moj je otac Aleksandar Šano Temunović bio jedan od osnivača i prvih učitelja plesa u HKC »Bunjevačko kolo«, pa sam tako skupa s bratom Vojislavom odrasla u glazbenom okruženju. Otud se javlja i ljubav prema glazbi, kojom sam bila okružena od rođenja. Osnovnu i srednju glazbenu školu završila sam u Subotici, a potom sam upisala Akademiju umjetnosti u Novom Sadu. Od 1987. godine radila sam kao profesorica glazbe u osnovnim školama »Ivan Milutinović« i »Majšanski put«, da bih 1994. počela raditi u Muzičkoj školi kao profesorica tambure u osnovnoj i srednjoj školi. Do sada je u mojoj klasi završilo više od petnaest učenika, od kojih već danas neki rade kao predavači u Subotici, a i u drugim muzičkim školama po Vojvodini. Nastavila se ta ljubav prema glazbi u našoj obitelji, te su tako i moja dva sina krenula tim putem. Nenad je završio srednju glazbenu školu, instrumentalni odjel, tamburaško čelo i upravo se upisao na fakultet, dok mlađi sin Nemanja, poslije niže škole na glasoviru, nastavlja svoje glazbeno angažiranje sviranjem tamburaškog basa u dječjem orkestru, a upisao je politehničku školu – pejzažna arhitektura.

HR: Radite u Muzičkoj školi u Subotici kao šefica odjela tambure. Koliko ima profesora koji predaju tamburu, koji su instrumenti zastupljeni i postoji li još uvijek tamburaški orkestar u školi?

U Muzičkoj školi radim od 1994. godine, od kada sam i šefica katedre za trzačke instrumente. Katedru čine profesori gitare i profesori tambure kojih trenutačno ima četvero. Skupa sa mnom rade još prof. Sonja Berta, prof. Milan Pridraški i prof. Vojislav Temunović. Mogu se pohvaliti kako smo jedan od rijetkih odjela u školi čiji su članovi svi diplomirani profesori, na što sam ponosna. Već 10 godina unazad pri školi djeluje dječji tambutaški orkestar, čija sam voditeljica. Orkestar je svake godine nastupao na festivalima glazbenih škola, kao i na republičkim natjecanjima, gdje je uvijek osvajao prve nagrade. Petu godinu za redom nastupamo i na Smotri vojvođanske tambure, koja se svake godine održava u drugom gradu – u Subotici, Pančevu, Somboru, Vršcu, a sljedeće godine bit će u Bečeju. Članovi dječjeg orkestra su učenici četvrtog, petog i šestog razreda osnovne muzičke škole, ali rado uključujem i mlađe učenike. Naravno, tu mislim na one koji su sposobni polako, ali sigurno učiti osnovne zadatke orkestarskog muziciranja.

 U nastavi u odjelu tambure izučavaju se: prim, basprim i tamburaško čelo, a fakultativno kontra i tamburaški bas.

HR: Koliko je tambura zastupljena u glazbenom svijetu danas?

Tambura je našla svoje mjesto u današnjoj glazbi i mislim da puno naše mladeži sluša tamburašku glazbu. Svakako je treba stalno popularizirati i koristiti u suvremenim trendovima, jer kao što sve napreduje i razvija se tako i naša tambura mora trajati i napredovati. Mladih i ambicioznih ljudi ima i osnovna im je zadaća sačuvati našu tamburu i dalje je razvijati. 

HR: Zaduženi ste za glazbeni odjel u HKC »Bunjevačko kolo«. Što je Vaša obveza? 

Prije nepune tri godine mojim dolaskom u HKC »Bunjevačko kolo« došlo je do formiranja glazbenog odjela, kao posebne sekcije u Centru. U okviru odjela djeluje početna škola tambure za mlade polaznike, koji upoznaju tehniku sviranja na tamburi, zatim dječji tamburaški orkestar, kao i veliki orkestar. Moja je obveza isplanirati rad s našim polaznicima, osigurati potrebnu literaturu, naravno, sve to s njima uvježbati i pokazati naš rad na javnim nastupima, kojih ima, hvala Bogu, dovoljno. Ovoga puta ujedno želim pozvati zainteresiranu djecu, koja žele svirati tamburu, i njihove roditelje da se jave u Bunjevačko kolo, te da zajedno čuvamo i stvaramo glazbu našeg podneblja.  

HR: Koliko ima tamburaša u HKC-u i tko radi s djecom? 

Škola tambure trenutačno broji 15 učenika i s njima rade moja dva mlada pomoćnika. To su Nenad Kostić i Marko Dulić, obojica učenici Muzičke škole, kojima je ovo ujedno i praktični dio metodike nastave. Uzrast djece je od 8 do 18 godina. Sa svakim učenikom se radi pojedinačno i vremensko trajanje sata ovisi o samom polazniku. Dječji tamburaški orkestar broji oko 20 članova, to su prvenstveno učenici Muzičke škole iz klase Vojislava Temunovića i moje. Dva do tri puta tjedno vrijedno rade i oni su ujedno bili okosnica dječjeg festivalskog orkestra. S njima za sada radim samo ja. Veliki tamburaški orkestar je kruna rada i njega čine 18 mladih tamburaša koji pod mojom dirigentskom palicom vrijedno rade, a probe se održavaju tri puta tjedno, a po potrebi i češće.

HR: Kako se nabavljaju instrumenti?

Osnovni problem, kojeg sustavno pokušavamo riješiti, je nedostatak kvalitetnih instrumenata. Dio instrumenata smo dobili kao donaciju iz Republike Hrvatske, neke instrumente sam ovdje zatekla, ali u veoma lošem stanju i njih pokušavamo sanirati i osposobiti za uporabu, a mnogi moji učenici imaju osobne instrumente, što umnogome pomaže radu. Majstor Matak iz Bajmoka nam je radio neke instrumente po narudžbi i veoma smo zadovoljni kvalitetom izrade. Nadam se da ćemo u nekoj bližoj budućnosti posjedovati još dobrih instrumenata.

HR: Koja je uloga tamburaškog orkestra u Centru? Pratite li folklor i druge odjele? 

 Osnovna djelatnost  tamburaškog orkestra je raditi samostalne projekte – nastupe i samostalne koncerte, ali se od nas očekuje i da svaku manifestaciju propratimo glazbom. Za potrebe folklornog odjela angažirani smo kao prateći orkestar za sve skupine, tako da nam se do sada cjelokupan rad odnosio na svladavanje folklornog repertoara – budući da se na repertoaru nalazi preko 40 koreografija. Program za klasično koncertno muziciranje nam je bio zapostavljen, tako da sada imamo planove na tom polju i želju realizirati naš cilj, te se više baviti koncertnim muziciranjem. Rad se ubuduće mora više bazirati na koncertnoj klasičnoj glazbi, za koju imam afiniteta i koja mora zaživjeti. Naravno, i dalje ćemo sudjelovati u radu drugih odjela prema ranijem dogovoru.

HR: Ima li nekih zapaženih nastupa ili turneja, koje su posebno bile značajne za tamburaški orkestar?

Turneja ima puno, pa tako točan broj ne bih niti znala kazati. Svaka je turneja na svoj način lijepa i interesantna. S članovima folklornog odjela proputovali smo pola Europe, od – Francuske, Mađarske, Austrije, Poljske, Češke, Bugarske, Turske, Rumunjske, Makedonije, do Crne Gore i Hrvatske. Kao samostalne nastupe izdvojila bih neke, a to je nastup na Kumanovskom festivalu u Makedoniji, Memorijalu Save Vukosavljeva u Zmajevu, Memorijalu Hrvoja Majića u Vinkovcima, kao i natjecanje na Tamburici Janike Balaža, gdje je orkestar osvojio prvu nagradu, a primaš Marko Dulić dobio je drugu nagradu kao solist. Zatim bih izdvojila sudjelovanje na Starčevačkoj tamburici – natjecanju malih tamburaških ansambala. Uradili smo veliki božićni koncert, zatim koncert sa sicilijanskim tenorom Tinom Favazijem – napolitanske pjesme. Izveli smo »Tijelo Kristušovo«, kantatu za tamburaški orkestar i folklorni zbor autora Tomislava Uhlika, koja je specijalno pisana za profesionalni ansambl »LADO« iz Zagreba, a mi smo dobili ekskluzivno pravo za njeno izvođenje. Naravno, veoma je značajan i naš prvi samostalni koncert, koji je održan 3. siječnja 2008. godine, kao i sudjelovanje na maturalnom koncertu učenika Muzičke škole Marine Antunić i Nenada Kostića, gdje je orkestar imao ulogu pratnje. 

HR: Članica ste Organizacijskog odbora Festivala bunjevački pisama, a istodobno i ravnate dječjim festivalskim orkestrom, kao i velikim orkestrom. Od kada radite taj posao i tko čini ovaj orkestar?

Članica sam Organizacijskog odbora od samoga početka te sam i ja rasla i razvijala se s festivalom. Na prvih šest festivala bila sam predsjednica stručnog žirija i mogu reći kako je to veoma odgovoran i težak posao. Svaku pjesmu treba s pažnjom poslušati i dati sud, koji se nekada ne mora svidjeti ni autorima, a niti publici. Prije četiri godine odlučili smo organizirati dječju smotru, a budući da sam ja u to vrijeme radila s dječjim tamburaškim orkestrom logično je bilo da preuzmem dirigiranje dječjom smotrom. Rad s djecom je moja ljubav, a ujedno i posao, tako da mi to nije nikada bilo teško. Moji klinci, kako ih zovem, sjajni su mladi glazbenici koji su poslušni, zainteresirani i vole muzicirati. Vole orkestarski rad, druženje i, naravno, nastupe i putovanja. Rad na pjesmama za smotru, sada već tako mogu reći – s obzirom da je ovo bila četvrta godina, obično započinjemo oko 20. kolovoza te nam vremensko razdoblje od 6 tjedana bude dovoljno sve pripremiti i uraditi skupa s pjevačima. Svake godine imam između 40 i 50 članova dječjeg orkestra. Naravno, to nisu samo članovi Centra, nego su u rad festivalskog orkestra uključeni i mladi tamburaši iz Đurđina i Male Bosne, s kojima veoma lijepo radi Nela Skenderović, kojoj sam zahvalna na pomoći koju pruža u realizaciji festivala.

 Od VII. festivala preuzela sam dirigentsku palicu i za veliki festival, jer su članovi velikog orkestra činili okosnicu festivalskog orkestra. Naravno da smo imali i pomoć nekoliko vrsnih mladih tamburaša, koji nisu članovi HKC-a ali su se zbog festivala priključili radu orkestra. Probe su održavane svaku drugu večer tijekom devetog mjeseca. 

HR: Svi dosadašnji festivali nalaze se na CD-ima. Hoće li i ove godine biti snimljen CD i kada ga možemo očekivati?

Da, svakako. Do festivala probe su rađene u kontinuitetu svakog drugog dana tako da je materijal bio spreman za javno izvođenje, te nam je bitno CD snimiti čim prije, a to bi trebalo biti već idućeg tjedna. Na CD-u će se naći sve pjesme koje su izvedene na ovogodišnjem festivalu, a na tržištu se treba pojaviti u jedanaestom mjesecu, pa tako može biti veoma lijep dar za božićne blagdane.

HR: Predavali ste glazbeni odgoj u Gimnaziji »Svetozar Marković« u Subotici u hrvatskom odjelu. Kako vidite mogućnost pohađanja nastave na hrvatskom jeziku i što mislite o kadru koji treba raditi s djecom? 

Mislim da svatko ima pravo na obrazovanje na svom materinjem jeziku, tako da sam toplo pozdravila mogućnost nastave na hrvatskom jeziku. Ponudu da predajem glazbeni odgoj prvoj generaciji gimnazijalaca od srca sam prihvatila i započela nešto novo za mene. Imala sam čast predavati im samo prvo polugodište. Što se točno dogodilo – ne znam, znam samo da su me obavijestili kako ne moram više dolaziti na sate, jer će ih preuzeti kolega koji predaje glazbeni odgoj. Malo sam bila iznenađena, jer smatram da bi nastavu trebali predavati nastavnici i profesori koji govore hrvatski jezik i koji pripadaju hrvatskom narodu, naravno ako za to postoje uvjeti. Svakako da i u glazbi ima jako puno stručnih izraza koje treba primjenjivati, pa je tako poznavanje hrvatskog jezika od velike važnosti za rad u tim odjelima.

HR: Pokraj svih obveza članica ste i Organizacijskog odbora »Dužijance«, kojoj pripada manifesacija »Tamburaška večer«. Koje su Vaše obveze i postoje li neki kriteriji za poziv orkestara?

 Sudjelujem u Dužijanci od 1968. godine. Prvo sam išla u mimohodu u nošnji, pa sam se polako prihvaćala raznih sitnih organizacija. U sklopu tamburaške večeri je i izbor najljepših pratitelja bandaša i bandašice, tu sam pomagala u organizaciji, a nekoliko godina sam i bila u žiriju za izbor. Kad već spominjem izbor moram spomenuti i to kako mi je žao što se malo mladih ljudi kandidira za taj izbor, te tako moramo moliti članove folklorne sekcije da sudjeluju. Na taj način ispada da se uvijek biraju  naša djeca, a zapravo drugih niti nema. Ovim putem želim potaknuti sve naše mlade ljude da se aktiviraju, a mi ćemo im pružiti podršku. Tamburaška večer je namijenjena tamburaškim sastavima koji broje do 10 članova. Trudimo se na tu večer glazbe pozvati i tamburaške orkestre koji rade pri nekim KUD-ovima ili udrugama, a svakako i tamburaške sastave iz Subotice i okolice. Ponekad na ovoj večeri imamo i goste, te smo ove godine ugostili tamburaški sastav »Vizin« iz Pečuha, tu se stvorila suradnja te su oni gostovali i kod nas na Festivalu bunjevački pisama. Ove godine smo imali i novinu – organizirali smo nastupe gostujućih orkestara, koji su došli sa svojim folklornim skupinama. Oni su nastupili u petak u tijeku poslijepodneva, no, s obzirom na velike vrućine ova manifestacija nije bila previše posjećena, te se nadam kako ćemo za sljedeću godinu naći neko bolje rješenje. Ove smo godine uspjeli nabaviti stolce i postaviti ih ispred bine u središtu grada, te su ljudi mogli na miru slušati nastupe. Imali smo i jedan mali orkestar, točnije mladi orkestar – to je tamburaški sastav »Klasovi«, kojeg čine djeca iz dječjeg tamburaškog orkestra pri HKC-u »Bunjevačko kolo«. 

HR: Članica ste i Organizacijskog odbora festivala hrvatskih duhovnih pjesama Hosanafesta. Kako gledate na ovaj festival duhovnih pjesama i vidite li u njemu neki oblik suparništva? 

Moram priznati kako sam prijašnje dvije godine bila aktivnija u odnosu na ovu godinu, ali s obzirom da su oba festivala obično u rujnu, jedan je početkom, a drugi krajem mjeseca, poklapali su se sastanci za Hosanafest s probama za Festival bunjevački pisama, te nisam bila u mogućnosti sudjelovati u svemu. Ne vidim nikakvo suparništvo, niti išta slično. To su dva posebna festivala i svaki je poseban i autentičan za sebe. Hosanafest je duhovnog karaktera i to je nešto sasvim drugačije, a ja podržavam takav vid duhovnosti. Mislim da mladi imaju mogućnost  pokazati svoje talente i na taj način. Podržavam sve što je lijepo i korisno. Ova dva festivala, kao i mnoge druge manifestacije u našoj zajednici, imaju u većini istu publiku. No, kako se festivali terminski ne poklapaju, tu ne vidim nikakav problem, niti ikakvu smetnju ili ljubomoru. Oba festivala trebaju napredovati i trajati još puno godina, na radost svima nama i publici koja nas prati.