Arhiv tekstova

Sve se uputilo svojim normalnim tokovima. Prošli su raspusti, godišnji odmori, vrijeme je rada i učenja. Stara je poslovica da čovjek uči dok je živ i jednako tako poznata poslovica da čovjek uči na svojim pogreškama. U želji da u nekoliko brojeva našega lista malo i sustavno učimo, odlučio sam s Vama, poštovani čitatelji, prelistati Dekalog – Deset zapovijedi. Ponajprije zato što su one upisane u našu narav, a onda i u ploče Zakona koji je normativ našega ponašanja. Sve češće susrećemo nasilje, provalu, krađu, a da o nemoralu i ne govorimo. Zasigurno je istina, da ima i vrlo vrijednih događaja i lijepih primjera, ali jednako tako je istina da se nikako ne možemo osloboditi dojma da i naše – pa i kršćansko društvo – klizi prema dolje.

 

ŠTO ČINITI: U siječnju jubilarne 2000. godine bijaše emisija na programu N3 televizije iz nekadašnje Istočne Njemačke. Novinar i kamerman pošli su ulicama jednoga grada i zaustavljaju se kod slučajnih prolaznika samo s jednim znatiželjnim pitanjem: »Oprostite, molim Vas, je li Vam poznato Deset Božjih zapovijedi?« Jedan prolaznik saže ramenima: prvi glas! Drugi se začudi i zatraži da mu ponovi pitanje, da nije dobro čuo. Treći reče da su mu govorili kao djetetu, ali se više ne sjeća. Davno bilo, sad se spominjalo. Jedna žena pita novinara: Je li to ono: »Ne ubij!« »Kakve su te to Božje zapovijedi spopale?« To su mene moji roditelji učili, da zabavljaju i uspavljuju djecu, ali sam kroz život zaboravio svih deset, dječjih priča«, govori jedan sam sa sobom. Deset prolaznika, deset neprolaznih ocjena.  Kada bi netko prošao kamerom našim gradom bojim se da bi prošao slično. Činjenica je da je vraćanjem vjerske nastave u državne škole daj postotak smanjen, makar se susrećemo s češćim i većim prekršajima. Djeluje apsurdno, pretpostavljamo da nam je poznato, ali nas praktično vršenje Zapovijedi razočarava. Što činiti?

 

IMATI CILJA ISPRED SEBE: Pogledajmo koliko nam je Bog blizu ne samo po Deset zapovijedi nego i u našoj naravi. Kada se radi o naravnom Božjem Zakonu, sigurni smo samo jedno: on je nepromjenljiv. Svi ljudski zakoni, i oni pozitivni, mogu se mijenjati. Čovjek odlučio, čovjek zaključio, čovjek promijenio. On odgovara. Kod vječnog Božjeg zakona, Bog odlučuje, Bog stvara, Bog upisuje u narav čovjeka, a Bog se ne mijenja. Neka se mijenjaju vremena, smjenjuju civilizacije, Bog se ne mijenja. Stoga je važno shvatiti prvu poruku, a ta je čovjek je planirano biće. Nije nitko od nas slučajno stvoren, slučajno rođen. Možda je neželjen od vlastitih roditelja, ali nije od Boga. Bog ne stvara slučajno i Bog ne stvara ološ. Za njega je svatko od nas željeno biće, planirano, prihvaćeno i ljubljeno. Da bi ostvarili svoju narav koja je prije svakog vremena, oduvijek, postojala u Bogu, Bog je samim činom stvaranja utkao u našu narav i cilj, ali je podario i sredstva da taj cilj postignemo. Stoga je ova poruka o čovjeku kao željenom biću bitna. Susrećemo danas sve više mlade »siročadi« unatoč živih roditelja, jer se djeca ne osjećaju ljubljena, pa stoga niti mogu vidjeti cilj, a pogotovo ostvariti ljubav. To je druga poruka ovoga razmišljanja: čovjek je stvoren iz ljubavi i za ljubav. Ljubiti i biti ljubljen dvije su »noge« na kojima hoda zdravo ljudsko biće. Međutim, ostvariti taj hod ne možemo ako nemamo ispred sebe cilja i spomenutih sredstava da ga ostvarimo. Odstupanje od cilja ili nepoznavanje sredstava čovjeka čine sakatim. To je problem s kojim se danas susrećemo. Kriva je pretpostavka da je Dekalog nametnuta »priča«, da je zakon koji sputava, da je zabrana ili naredba. Ne! Dekalog je riječima oblikovana i izrečena naša narav da bi živjela u granicama normalnoga i postigla sreću: ljubiti i biti ljubljen! Stoga je važan aksiom koji se provlači kroz svu Objavu: što ne želiš da tebi drugi čine, ne čini ni ti drugome. I drugi aksiom: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim,  a bližnjega kao sebe samoga. To je sav Zakon i proroci. Bio tko vjernik ili nevjernik, ti su mu aksiomi upisani u narav. Da bi, dakle, ostao naravan, treba se poštivati ono što tu narav definira.

Imam pred sobom sliku igrališta. Ono je označeno. Ima znakova zabrane, znakova ograničenja, ali i jasne znakove cilja. Zna se pravilo igre. Ima i sudaca. Ima i publike. Pozvan sam na to igralište odigrati svoju životnu utakmicu. I sudac – koji je moja savjest, i znakovi koji su Božje zapovijedi i cilj koji mi je zadan, pa i publika, svi su oni meni pomoć da odigram dobro utakmicu. Bez tih znakova, zakona, sudaca, ne bih mogao »igrati lijepo«. Stoga je želja i ovih nekoliko nastavaka razmišljanja: zajednički podijeliti radost igrajući lijepu igru.

g