Arhiv tekstova

Stjepan Tomaš jedan je od književnika koji podjednako uspješno pišu i za djecu i za odrasle. S njegovim se djelima mladi čitatelji susreću već pri čitanju obvezne lektire – »Dobar dan, tata« ili »Moj tata spava s anđelima«, dok odrasli u njegovu bogatom opusu zasigurno mogu pronaći štivo po svojoj mjeri.

Autor je rođen u Novoj Bukovici 1947. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a živi i radi u Osijeku. Do sada je objavio dvadesetak knjiga, među kojima se ističu pripovijetke – »Sveti bunar«, »Smrtna ura«, »Anđeli na vrhu igle«, »Odnekud dolaze sanjari« i »Židovski spomenik« te romani – »Građani u prvom koljenu«, »Taninska četvrt«, »Zlatousti« i »Emigranti«. Dobitnik je više književnih nagrada (Nagrade Grigor Vitez 1987., Nagrade Večernjeg lista za kratku priču 1997. te Nagrade K.Š. Đalski za zbirku priča 2001.).

Njegova najnovija knjiga zanimljiva naslova »Gudački kvartet iz Bostona« određena je kao knjiga priča za osnovce i srednjoškolce. Već tom odrednicom nastoji se približiti onim skupinama čitatelja za koje je Tomaš i do sada pisao. Na neki bi način ove priče mogle biti poveznica dva svijeta i dvije vrste književnosti, jer komuniciraju i s mladim čitateljima, ali i s onima koji čine prve korake prema književnosti za odrasle ili tek trebaju postati Tomaševi čitatelji.

VEDRE PRIČE: Knjiga je podijeljena u dvije cjeline, suprotne po svojem pristupu temi i ozračju koje prati doživljaj naizgled istih svjetova. Prvi je dio naslovljen kao »Vedre priče« i oživljava svijet prepun boja i mirisa idiličnog djetinjstva. Prebirući po sjećanjima na doba koje u svakom od nas budi posebne osjećaje i Tomaševi će djetinji dani u ovim pričama odisati vedrinom i blagom sjetom. Prizori, koji se u sjećanjima na dječji svijet uspijevaju izboriti za svoje mjesto na stranicama knjige, obilježeni su detaljima što lako mogu dozvati uspomene na slične doživljaje kod svakog čitatelja.

Priče su to o dječacima kakvih su i danas prepune školske klupe, igrališta ali i kojekakva zabranjena mjesta. U otkrivanju svijeta, novo i nepoznato mamac je što određuje i Tomaševe likove, a ponajviše samog pripovjedača. Svoje kazivanje o skrivenim tajnama, o crnčiću ili Bimbu, koji je »prestao pušiti već u ranoj mladosti«, i pisanju školskih zadaća, Tomaš isprepliće s onima o Badnjoj večeri i »mačkamami«, o sretnim nesporazumima iz školskih klupa te onoj o gudačkom kvartetu iz Bostona, po kojoj je ova zbirka priča i naslovljena. Jedina koja odudara iz ove cjeline i ne nosi predznak »vedrih priča« jest priča »Na Grobniku«. Napuštajući dotadašnje motrište, pisac tako čini uvod u drugu cjelinu.

RAZOTKRIVANJE: Drugi je dio naslovljen kao »Razotkrivanje« i u njemu se pristup stvarnosti bitno mijenja. Na svijet se i dalje gleda očima onih koji više nisu djeca, ali ni odrasli ljudi, a piščevu pozornost privlače teme što ne obećavaju vedrinu kakvom je obilovao prvi dio. Priče su to o onome o čemu se može čitati na stranicama crne kronike bilo kojih novina, o svakidašnjici pred kojom se idilično djetinjstvo može samo posramljeno sakriti. Svijet u kojem žive junaci ovih priča okrutan je i žestok, ne ostavlja previše mjesta za sanjarenje ili nade, a uobičajene dječje nestašluke pretvara u životno opasne. 

U njima, kao na pokretnoj vrpci, oživljava sve ono s čim se svakog dana susrećemo. Izloženi svakidašnjoj navali loših vijesti na njih smo vjerojatno već postali imuni, pa nas malo što može iznenaditi. Priče su to o prizorima od kojih mnogi vode u smrt, bilo da je riječ o dječačkim skokovima s mosta, prometnim nesrećama u kojima stradavaju mladi vozači ili autostopisticama koje pronalaze mrtve u obližnjem grmlju. Okvir za neke priče je škola u kojoj također svjedočimo pojavama koje se često prešućuju (primjerice – veza profesorice i učenika ili pokušaj silovanja u školskom dvorištu). Pročitat ćemo tu još i o sudbini branitelja, o Gay Prideu te još ponekim »velikim skandalima u malim mjestima«.

Snažan kontrast u doživljaju stvarnosti, poimanju životnih i inih konstanti, ljestvice vrijednosti koje formiraju današnju mladež, mnoge će ponukati da se zamisle. Iako će to razmišljanje vjerojatno najčešće rezultirati slijeganjem ramenima i zaključkom da mi tu ne možemo učiniti ništa, već sama spoznaja da su nam oči bile širom otvorene dok smo čitali Tomaševu knjigu – dobar je znak. Bilo bi dobro da ove »priče za osnovce i srednjoškolce« svakako pročitaju i odrasli.