Arhiv tekstova

Vlada Republike Hrvatske posvetila je 2008. godinu svećeniku, pjesniku  i komediografu Marinu Držiću-Vidri. Hrvatska se kulturna scena na ovaj način odužuje ovoj osebujnoj pojavi svoje književnosti. Marin je Držić velikan hrvatske književnosti i to je ono što je ne-upitno, a o svemu ostalome može se polemizirati. Njegov je život pun proturječja; bio je pjesnik, dramatičar, svećenik, sveučilišni rektor,  političar i urotnik koji je pismima toskanskome knezu Mediciju želio srušiti dubrovački vlastelu. Držić je bio iznimno nemirna i pustolovna duha, izraženog osjećaja za okolnu zbilju i nepotkupljive sposobnosti da ono što ga okružuje pretvori u poeziju teatra. Pretpostavlja se da je rođen 1508. godine,  iako se to ne može sa sigurnošću tvrditi jer ne postoji pisani trag. Ova se tvrdnja temelji na činjenici da je godine 1526. imenovan na mjesto jednoga od dvojice rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku pa se smatra da je upravo te godine postao punoljetan. 

MLADOST: Rođen je u uglednoj dubrovačkoj pučanskoj obitelji kao dvanaesto dijete Marina i Anuhle Držić, osim njega imali su još pet sinova i šest kćeri. Prije njegova rođenja obitelj je izgubila sav svoj imetak pa je mladi pjesnik bio prisiljen snalaziti se na različite načine. Iako je kod njega zov svjetovnoga života bio uvijek izražen, zaredio se. Pretpostavlja se da je to bio jedini način da zadovolji svoju želju za naobrazbom. Neko se vrijeme izdržavao svirajući orgulje u dubrovačkoj katedrali, prema nekim podatcima znao je svirati čak jedanaest instrumenata. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike dodijelilo mu je 1538. pomoć za odlazak na studij u Italiju gdje će studirati crkveno pravo. Već 1541. Senat toskanskoga grada Siene izabrao je Marina Držića Dubrovčanina za vicerektora Sveučilišta, no u vrijeme Držićeva mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. Boravak u Sieni bio mu je višestruko koristan jer se u Italiji  upoznao kretanja u suvremenoj literaturi te je došao u dodir s tada aktualnom i cijenjenom plautovskom komedijom. Čak je glumio u jednoj predstavi u privatnoj kući igrajući ulogu ljubavnika. Kako je to u ono vrijeme bilo strogo zabranjeno svi su sudionici strogo kažnjeni, jedino su vlasti bile blage prema rektoru Držiću zbog njegova društvenoga položaja.  Godine 1545. vraća se u rodni Dubrovnik u kojemu obavlja funkciju rektora crkve Svih svetih, upravljajući istodobno svojim skromnim imanjem i obavljajući sitne državne poslove. Ondje se susreće s austrijskim grofom Regendorfom kojemu je određen za pratitelja na njegovu putu u Carigrad. Pretpostavlja se da je to bilo zbog njegova poznavanja turskoga jezika. Stigao s njim do Carigrada  te se ondje zapleo u političke razmirice s nekim Dubrovčanima.

PRVA IZVOĐENJA: Najvažnije razdoblje njegova života počinje 1548. s izvođenjem njegove, danas izgubljene, drame Pomet u Dubrovniku. Osim dvadesetak pjesama u stilu tadašnjeg petrarkizma i prijevoda Euripidove hekube s talijanskog, Držić se s velikim uspjehom posvetio pastirskoj igri i komediji nasmijavajući dubrovačku renesansnu publiku cijelo desetljeće. Piše kazališna djela, ali i glumi u njima. Dubrovčani su brzo zavoljeli ove dekorirane igre s pastirima, vilama, satirima popraćene glazbom i plesom. Međutim, zasigurno osjeća stanovitu skučenost jer koliko god da u Dubrovniku postoji jaka i slavna literarna tradicija, toliko je književnost ipak strogo nadzirana. Kazališne su predstave vezane samo uz određeno doba godine, a to su poklade ili pirovi, no i tada treba dobiti dopuštenje vlasti. A on, vođen histrionskim demonom,  kao da je ljude samo premještao s velike pozornice koja se zove Dubrovnik, Italija ili svijet, na svoju intimnu, kojoj je bio suverenim gospodarom. Tu počinju nevolje kojima je bio žrtvom, jer je scenski oblik literature od svih najneposredniji, a time ponekad i najneugodniji, jer se ljudi prepoznaju na sceni. Zasigurno su se i Dubrovčani prepoznavali u dojednoj komediji dum Marinovoj. Držić  je, kao svjetski putnik i trgovac, orguljaš u crkvi, đak u Sieni i bučan sudionik u njezinu studentskom životu, spretan priređivač zabava i maskarata, povratnik u rodni grad, tajnik grofa Rogendorfa i, konačno, kapelan mletačke nadbiskupije, potencijalni urotnik protiv  vlastitoga grada, imao što promatrati i o čemu pisati. Po tome je Držić jedinstvena pojava u starijoj hrvatskoj književnosti, pisac koji ne prihvaća »dubravu« kao apsolutno ostvarenje sretnoga žiota, pisac koji se usuđuje dati kritiku vlastitoga grada.

DRAME: Najstarije sačuvano Držićevo djelo je pastirska drama »Tirena«, izvedena 1549. na otvorenom pred Kneževim dvorom.  Suvremenici i sugrađani napadaju ga za plagijat, brani se, a uz njega je i ugledni književnik Mavro Vetranović. U sljedećih deset godina izvedena su i ostala njegova djela. »Novela od Stanca« dramska je šala koju su sa Stancem, seljakom s rijeke Pive, izvela trojica mladih Dubrovčana prikazujući različitost seoskog i gradskog mentaliteta. Nevelika je to drama, ali jedna od najmoćnijih i najkonzistentnijih hrvatskih drama svih vremena. Objavljena je, zajedno s malenim kanconijerom petrarkističkih pjesama, 1551. Najslavnije je Držićevo djelo  komedija »Dundo Maroje« temeljena na sukobu »ljudi nazbilj« i »ljudi nahvao«. »Skup« je posljednja velika Držićeva komedija koju je Njarnjas družina izvela 1555. na piru u Saba Gajčina. Držić u njoj još izravnije razdvaja prostor scene i prostor grada – u prologu satir Stijepo govori o prostoru scene kao o Njarnjas gradu, kao o scenskom gradu kojega su Njarnjasi zidali, gdje gospoduju i u kojemu su oni zakone dali. Ujedno najavljuju pastirsku igru »Grižula«  koja se izvodi 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Vlasti se 1558. protive izvođenju tragedije »Hekuba« (adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe L. Dolcea).

UROTA: Godine 1562. Držić odlazi u Veneciju, ali se povremeno vraća u Dubrovnik, a četiri godine kasnije dolazi u Firenzu i upućuje firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet važnih pisama u kojima je  tražio da se u dubrovačkom Senatu izjednači broj pučana i vlastele. U tim pismima Držić teško optužuje dubrovačku Vladu predlažući vojvodi da uz medičijsku novčanu i vojnu pomoć podigne ustanak u Dubrovniku. Plan je bio smušen, nepromišljen i nerealan, pa se vlasti u Firenzi nisu ni trudile odgovoriti Držić koji je smatrao kako Dubrovnikom vlada »dvadeset ludih nakaza« i dvadeset »škrtaca smiješnih u očima suvremenika«. Ova su mu pisma, iako pisana u dobroj namjeri, zauvijek osigurala naziv pjesnika urotnika.

Ugledni hrvatski anglist, vrsni poznavatelj Shakespeareova opusa Josip Torbarina iznio je zanimljivu misao: »Kad bi bila realna nemoguća hipoteza da je Shakespeare poznavao naš jezik i čiatao Držićeva djela mogli bismo napisati učenu doktorsku disertaciju o Držićevu utjecaju na njega. A da je kojim slučajem Shakespeare živio prije Držića disertacija o njegovu utjecaju na Marina Držića zacijelo bi već postojala.« Ova primjedba dovoljno govori o značenju i veličini najvećeg hrvatskog komediografa i intelektualca svoga vremena čiji je talent uspio nadići sva ograničenja vremena kojemu je svjedok i sva proturječja koja su okarakterizirala njegov život i djelo, a koja je svojom genijalnošću uspio ugraditi u bit i smisao svojih tekstova.

Držić umire iznenada u 59. godini života, 1567. godine, u Veneciji. Pokopan je u zajedničkoj grobnici Bazilike svetih Ivana i Pavla.     g