Arhiv tekstova

U vrijeme druge faze gradnje kuća nabijača mnogi su Sonćani bili uposleni, što im je omogućilo izdvajanje više sredstava za gradnju i uređenje svojih domova, koji postaju luksuzniji i s boljim uvjetima za život. »Ženska strana« unutarnjeg i vanjskog uređenja  sve više dolazi do izražaja, osobito ličenje, zastori i fasade. Povoljni krediti omogućavali su domaćinima ispunjavanje svih pomodarskih hirova svojih supruga. Jedan od rijetkih živućih ličioca (molera) staroga kova u Sonti, Marinko Đanić, počeo je izučavanje zanata još 1967. godine kod majstora Ive Isinoga. I danas ga pozovu oni koji bi rado uredili staru šokačku sobu, pa je, po njihovom, neizbježan i starinski »moleraj«. 

»To je već promašaj. Ukoliko bi netko stvarno želio urediti baš onu izvornu, najstariju sobu, tu nema mjesta za »moleraj«. Još kad sam počeo s izučavanjem zanata, bojile su se samo kujne i gankovi, a sobe i sobice su žene bijelile. Bojenje svih prostorija karakteristično je tek od 70-ih godina«,  kaže majstor Marinko.

PRIPREMA ZIDOVA: Zidove su za ličenje pripremale žene. Samo kod rijetkih, onih najimućnijih, majstori su i »krečili«. Priprema je bila temeljita. Zidove, koji će se ličiti, trebalo je najprije poravnati koliko se god moglo. Staro, ispucalo vapno skidalo se noževima, dok se jedna od žena nije dosjetila kako bi se to moglo uraditi brže, a kažu i preciznije, žuljačem za vinograd. Uslijedilo bi žbukanje smjesom pijeska, gašenog vapna i vode. Ožbukan i osušen zid zatim bi se »u dvi ruke« ličio željenom bojom. Sirotinja, kojoj je i izdatak za boju bio velik, a gazdarica je ipak željela »pratit modu«, nekako bi se snašla i oličila samo »jednu ruku«. Istina, ovo baš i nije bilo idealno, no, kako bi se gazdarice pravdale, »pravi valjak bi sve pokrio«. Stropovi su se premazivali čistim vapnom, 2-3 puta, ovisno koliko je bilo potrebno za dobivanje čiste bijele boje. U to su se vrijeme rabile zemljane boje u prahu. Rastvarale su se u običnoj vodi, uz dodatak mlijeka ili jaja. Tako pripremljena, »lajmovana« boja, kasnije se ne bi lako brisala sa zida. Dolazak ličioca u kuću bio bi pravi blagdan. Gazdarica bi na pod sobe koja se boji ostavila košaru pletenu od pruća, u kojoj su bili fišeci s bojama, mlijeko, jaja i rakija, te kantu s čistom vodom. Obično bi se ličilo s dva valjka. Prvi, »bili valjak« vukao se za podlogu. 

STARE SMJESE: Boju za njega majstor bi pripremao od cinkvajza (cinkovo bjelilo). Cinkvajz bi se umutio u malo vode, tako da se dobije gusta smjesa. Smjesu je trebalo miješati dugo i temeljito, kako u njoj ne bi ostale grudvice, a zatim bi se »lajmovala« mlijekom.  Po potrebi, razrijedila bi se čistom vodom. Drugi valjak vukao bi se željenom bojom. Puno se rabilo srebro u prahu, rijetko pozlata, a najviše zemljane boje, među kojima su dominirale zelena, smeđa i plava. Nijanse su ovisile o željama gazdarice i umješnosti majstora. Srebro bi majstor  pripremao malo drugačije nego zemljane boje. U samo njemu znanom odnosu, kojega nikako i nikom ne bi htio otkriti, majstor bi umutio jaja i šećer, a onda bi dodao potrebnu količinu srebra u prahu. Zamiješao bi smjesu nagusto i kad bi ocijenio da je kompaktna, po potrebi bi je razrijedio čistom vodom. Ukoliko bi se smjesa pjenila, dodavao bi nekoliko kapi rakije. Istim je postupkom rađena i pozlata. Glede uporabe rakije postoje mnoge anegdote o legendama sonćanskih ličilaca, pokojnima majstor-Žućaku i majstor-Brati, koji su radili ortački. Njima je za »smjesu« obično bilo potrebno pola litre ili litra rakije, pa bi se i valjak znao povući ukrivo. Na primjedbu jedne gazdarice koja je to zamijetila, majstor-Žućak je »stručno« objasnio kako je to krivo »samo dok je mokro, a kad se osuši, onda se i zategne«. Zemljane su se boje miješale samo u vodi, a »lajmovale« mlijekom. Kod miješanja zemljanih boja do izražaja bi dolazilo umijeće majstora u nijansiranju, a tko je u tome bio umješniji, imao je i više posla. 

»ŠACOVANJE«: Žene iz susjedstva došle bi »ošacovat majstoršag«, a ukoliko je bilo potrebno, a obično jest, i pomoći gazdarici u odabiru nijanse boje i mustre na valjku. Valjci bi se isprobavali na dijelu zida kojega će kasnije od pogleda zakloniti »šifonjer« ili kredenac. Odabrani valjak majstor bi povlačio po zidovima i tako bi prešao »u cugu« cijelu prostoriju. S gornje strane, rubom zidova, majstor bi povlačio »plantike«, po želji gazdarice, 4-6 u kompletu, a u tonu s bojom zidova. Opisani, standardni »majstoršag« radio se u većini kuća, a majstor Marinko i danas najviše voli kad ga netko pozove radi starinskog »moleraja«.