Arhiv tekstova

Prošli su dani raspusta. Prošli su dani godišnjih odmora, vratili smo se u svakidašnjicu. Znati živjeti sadašnji trenutak, najveća je mudrost života. Pokušajmo zajedno razmišljati o toj temi. Tražeći odgovor, naišao sam na dijelove predavanja poznatog teologa, prof. Ivančića, kojega uvijek rado čitam. S njim zajedno dijelom svoje misli i s vama, čitateljima. 

 

NAJVEĆA MUDROST ŽIVOTA: Znati živjeti u trenutku u kojem se nalazimo, ne dopustiti da nas mašta, strahovi i nepotrebne brige tjeraju da se plašimo budućih događaja, da tjes­kobno mislimo na sutra, da se bojimo nekih nepostojećih zala, jest najveća mudrost života. Naime, što god će se dogoditi u sutrašnjem danu, danas poslije podne, prekosutra ili dogodine, moći ćemo susresti sa snagom za taj tre­nutak, oprijeti se zlu i podnijeti, budemo li živjeli samo ovaj trenutak. Samo se u ovom trenutku možemo brinuti za ono što nam dolazi. Brige u mislima, ras­pojasana mašta i razrovani osjećaji onemogućuju da se sada, u ovom trenutku spremimo za ono sutra. Uzalud se kao vjernici bojimo sudnjeg dana, čistilišta ili pakla, jer time samo oduzimamo vrijeme i prostor u kojemu se sada možemo osloboditi toga pakla, čis­tilišta i sudnjeg dana. U ovom trenutku koji je sada tu  možemo se osloboditi grižnje savjesti, napraviti dobro djelo, izmoliti pokajanje, povjerovati Bogu koji nas voli, izbrisati grijehe od naj­ranijeg djetinjstva, odlučiti da želimo biti drukčiji i već smo u nebu. Ništa u životu nije tako važno kao ovaj trenutak. Nije to samo ljudska mudrost. Isus iz Nazareta, Bogočovjek, rekao je to riječima: »Dosta je svakom danu nje­gova zla, sutra će se samo za sebe brinuti.« Često, opterećeni brigama, ne zapažamo ono što nam svaki dan nudi lijepo. Brige nas pritišću, smeta nam užurbanost i »ne uzmemo daha«. Tako nam dan prođe bez doživljaja lijepoga i onda život proglasimo »suznom dolinom«. Sjetimo se prošloga odmora, kada smo na primjer penjući se uz brdo promatrali svako stablo kao da prvi put vidimo lišće, koru drveta, žile koje su se provlačile preko staze kojom prolazimo. Idući dalje, za­pažamo li svaku travku i cvjetove koji nas zaustavljaju, kao da nam mašu rukama. Zapažamo li da su cvjetovi izbliza fascinantni, ako ih se pomno promatra. Primjećujemo li kakve su im stabljike, koje su boje, mirišu li, u kakvom ambijentu rastu? Na svakom koraku možemo zapaziti nešto novo, kao da gledamo film koji nikada nismo vidjeli. Hodajući dalje, možemo zaključiti kako je samo »sada« važno, ne ono što će biti poslije. Opasne su misli da se što prije trebamo vratiti, da moramo obaviti poslove koji nas čekaju, da imamo neke termine. No, u takvom razmišljanju važno je ne dati zarobiti se onim što dolazi, nego pustiti da nam dušu hrani ono što je sada. Tako promatrana svakidašnjica pruža mogućnost vidjeti i sivilo svakoga dana kao izazovnu i lijepu ponudu. Tada više nismo sami. Cijela priroda biva poput mnoštva prijatelja koji nam dovikuju, mašu, pozdravljaju nas i žele nam blagoslovljen i lijepi dan.  

 

OSJEĆAJ DOBROTE: Duša se divi ljepoti i čudesnosti svih dijelova prirode i svakog dana koji je od Boga darovan kao bogat. Tada osjećamo da i mi postajemo dobri. Doživljavamo da možemo doći pred Boga i pred njegov sud i da nas on ne može osuditi, jer smo živjeli sadašnji trenutak, diveći se njegovom daru i surađujući s njegovim darovima. Tako razmišljajući možemo u svakom danu, živeći sadašnji trenutak, biti bogati prepuni sadržaja, da nas više nitko ne može suditi. Potrebno je neko čudesno veliko pomirenje između nas i darova oko nas, između čovječanstva i prirode da bi mogli živjeti realno ono vrijeme koje je nama darovano. To je jedino naše vrijeme. Sve što je prije i poslije, nije naše.  

Shvatimo da nas naša vjera uči po Svetom pismu u kom se nalaze beskrajne mudrosti koje shva­ćamo samo intelektom, a ne uklju­čujemo ih u naš svijet. Tako ostajemo siromašni. Kada se do­sjetimo prakticirati ono što tamo piše, tada zalazimo u sve puniji život, zdra­vlje nam jača, a mi postajemo sretni, humani, zadovoljni ljudi.

g