Arhiv tekstova

U knjižnici Regina, nakladničke kuće V.B.Z., objavljena je još jedna knjiga. Riječ je prvom proznom uratku mlade autorice o kojoj više saznajemo u bilješci o autorici. A tamo stoji da je Maša Kolanović rođena u Zagrebu 19. studenog 1979. Diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istome Fakultetu radi kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku. U sklopu natječaja »Generacija X« Studentskog centra u Zagrebu, 2001. godine objavljena joj je zbirka pjesama »Pijavice za usamljene«.

Ružičasta naslovnica izgledom odgovara asocijacijama na Barbie-svijet, ali ono što čitamo u pogovoru kazuje da će tu biti riječi i ozbiljnijim temama. Miljenko Jergović tako je zapisao:

»Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo«.

DJETINJSTVO U NOVOM ZAGREBU: »Sloboština Barbie« sastoji se od niza priča koje govore o djetinjstvu u Sloboštini, u Novom Zagrebu, u vrijeme koje nije ni malo išlo na ruku djetinjim maštanjima i igrama. Povezujući dvije potpuno različite odrednice, Maša Kolanović progovara o ratnoj zbilji sa stajališta djevojčica čije djetinjstvo obilježava plastična ljepotica, simbol novog vremena i svjetonazora što, ne mareći za rat i njegove strahote, neumoljivo kuca na vrata. Ono će donijeti velike promjene, tražeći od mnogih da prestanu već jednom biti djeca i počnu graditi novu ljestvicu vrijednosti. Lutka Barbie kao stvorena je za prethodnicu i glasnicu nečeg takvog, jer je njezinoj ružičastoj ljepoti teško odoljeti.

Baš kao što je i druga knjiga iz Regine, »Koji film sad vrtiš u glavi«, bila začinjena i drukčijom opremom knjige i »Sloboština Barbie« donosi nešto svoje. Važnu ulogu u njoj imaju crteži, kojih je podosta, i djelo su same autorice. Crteži su vrlo jednostavni, imitiraju dječji doživljaj svijeta, a autorica je istakla kako se nada da ne odvlače pažnju od teksta, te kako joj je cilj bio olabaviti vizualnu uniformnost knjige. Ovi dijelovi, međutim, vode prema pitanju – kome je zapravo namijenjena ova knjiga? Jesu li to tinejdžeri koji su netom izašli iz svijeta djetinjstva pa se sada, sa smiješkom i olakšanjem, žele što prije približiti svijetu odraslih, koji su to »najljepše životno doba« ostavili davno iza sebe. Prosječnog čitatelja teško da će ovakvo djelo privući na prvi pogled, a i u kasnijem čitanju zaluđenost Barbie lutkama bit će mu često dosadana. Iako smo upozoreni da ovo nije lako štivo te da je prepuno simbolike, teško da će nam uspjeti održati pozornost do kraja. Sve moguće verzije popularne lutke, njezina robica i potpetice, svijet bez i najmanje brige i toliko ružičast da ružičastiji ne može biti, neće biti baš primamljivo štivo za one koji pripadaju vremenu odrastanja uz drukčije igračke. 

SIMBOLIČKI ČIN: »Spajanje dijela Zagreba, koji je i nacionalno nepoznat, s globalnim simbolom poput Barbie, za autoricu je naravno i simbolički čin, ali i posveta mnogim danima i satima koje je provela igrajući se s ovim lutkama. ‘Barbika’ nije nikada samo ono što bi njezin proizvođač ‘Mattel’ htio da bude. Početkom devedesetih ružičasti se Barbie-svijet potpuno promijenio. Kada je riječ o Barbie, onda nije daleko ni Ken, a njih dvoje su često i prvi rekviziti djeci za izražavanje svoje seksualnosti. Toga se može naći i u ‘Sloboštini Barbie’«.

U ovim riječima, izrečenim pri predstavljanju djela, nalazi se potvrda za ono što nam se  često učinilo prilikom čitanja, a to je da je autorica htjela mnogo više od onog što je uspjela izraziti. Težnja prema silnoj simbolici i dubokim promišljanjima o djetinjstvu rezultirali su djelom koje će, za vjerovati je, rado pročitati tinejdžeri, a mogao bi to biti i netko tko se još uvijek igra »barbikama«, iako bi se njima knjiga opet mogla učiniti staromodnom. Pretpostavljam da su novotarije u plastičnom ružičastom svijetu daleko vidljivije nego u realnom, a on je u romanu prikazan u najtežem izdanju.

Maša Kolanović trenutno je, pak, najviše posvećena svojem doktorskom radu ali, kako sama kaže, od pisanja proze ne planira odustati. Za nadati se je kako će »barbike« dobiti dostojne nasljednike.                                            g