Arhiv tekstova

Proveo sam tjedan dana na jednom katehetskom simpoziju na Fruškoj Gori. Okupilo se trideset i četiri katehete iz Njemačke i naših krajeva oko zajedničke katehetske teme »Vjeroučitelj – svjedok vjere«. Bilo je i zanimljivo i ugodno raditi odgovorno oko tako važne teme. U jednom popodnevnom radu kolega iz Njemačke počeo je svoje izlaganje ovom pričom: 

Neki mladi monah koji se je borio sa svojim strastima i napastima posustaje. Sjeti se svoga starca koji je već poodmakao u dobi ali i u savršenstvu života. Ode k njemu i zapita: Oče, što mi je činiti da dosegnem stupanj vašega savršenstva? Na to mu starac ispriča još jednu priču.

Negdje je živjelo jedno pleme vrlo dobrih ljudi. Živjeli su složno, mirno i sretno. Živjeli su dugo. Vjerovali su da je razlog tog dugog života, a napose mirnog i sretnog u tome što su po cijeli dan žvakali neku biljku za koju su vjerovali da im pomaže u mudrosti. To je ta priča. A mladom monahu je starac preporučio da svaki dan na početku dana pročita jedan odlomak iz Svetoga pisma ili barem koji redak i da ga »žvače« cijeli dan. Ako tako bude činio ustrajno i dugo, bit će savršen. Nakon tog uvoda kolega Nijemac je svakom sudioniku podijelio po jednu suvremenu žvakaću gumu. Za razliku od onih koje naši mlade koriste, na omotu ove gume bio je jedan citat iz Svetoga pisma. Meni je dopala rečenica iz Matejeva evanđelja: »Vi ste sol zemlje, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?« Na prvi pogled izgledalo je naivno, ali kada sam stvarno počeo žvakati ne samo gumu, nego i rečenicu, ta me je misao držala ne samo taj dan, nego me još uvijek nadahnjuje i potiče. Počeo sam razmišljati što je ono »izmišljeno pleme« žvakalo cijeli dan, a da su bili mudriji? Jasno, ako čovjek nešto ima u ustima, onda ne odgovara odmah na riječ, ne reagira odmah na izazov, niti reagira na sud ili mišljenje. Barem neko vrijeme razmišlja pa se dogodi ono što je davno izrekla naša poznata poslovica »ispeci pa reci«. 

 

NAJOŠTRIJI DVOSJEKLI MAČ: Želio bih se za-ustaviti kod ove činjenice. Što bi bilo kad bismo tako svaki dan duhovnu misao ili neku plemenitu nakanu »žvakali«? Jasno, ne bismo bili sposobni odmah »reagirati na prvu loptu«. Dakle, time bi se znatno smanjila opasnost naših svađa. U tom slučaju kada čovjek malko promisli i tek onda reagira, svađa je skoro isključena. Jednako tako bi se smanjila mogućnost ogovaranja. Ogovaranje je zlo koje se munjevito širi, jer neku negativnost umnaža u nebrojenom broju primjeraka. Zlo se je dogodilo, ali ogovaranjem ono postaje »kolektivno zlo«. A tek kleveta. Zlo koje se nije dogodilo, a ipak se izmišlja i širi kao opasnost po druge. Prisjećam se teksta Svetoga pisma iz knjige Propovjednika koji kaže da je jezik najoštriji dvosjekli mač koji reže, teše, čini, ali i ubija. Kada bi ta duhovna misao u nama  zrela, boravila, nadahnjivala, naš bi jezik bio pod kontrolom. Sada shvaćam tajnu onoga plemena. Govorili su mudro i pozitivno. Stoga su mogli živjeti sretno i dugo. 

 

ŠUTJETI U PRAVO VRIJEME: Želimo li poći ususret sretnom, zadovoljnom, smislenom životu, ne možemo mimoići odricanje. Odricati se, znači napustiti ono što nam se sviđa, što nam godi, ostaviti ono što nas privlači, prerezati uže koje nas vuče uz nešto ugodno, ali nas upropaštava. Odricanje nema smisla samo u sebi. Jer sve što posto­ji, ako je to egzistencija, znači stvoreno je od Boga, dobro je. No, budući da se u to dobro stvorenje daro­vano od Boga umiješalo zlo, mrak, mržnja, razaranje toga dobra, neprijateljstvo s Bogom i protiv čovjeka, nije više sve što je u svijetu jednoznačno dobro. Jezik je veliki Božji dar, ali tko ne zna odreći se mnogih mogućnosti što je jezikom ostvarivo, neće postići puninu. 

U životu se, dakle, miješaju relativno dobro i ap­solutno dobro, relativno zlo i krajnje zlo. Miješaju se, također, materijalno i tjelesno zlo s duhovnim zlom, materijalno dobro i duhovno dobro. Biti samo bole­stan nije nikada toliko zlo kao biti zao. Ako smo bole­sni, vole nas, njeguju i cijene. Ako smo zli, svi se okreću od nas, bježe i boje se. Govorom mnoge spomenute situacije mogu biti promijenjene, ali još više šutnjom. Odricanje je prema tome sposobnost biranja života. Odricati se znači uvijek pronalaziti pravi put. Odreći se znači uvijek iznova stupati na Božju stranu, na stranu dobra, na stranu pravde. Odricati se znači predati svoj život i budućnost u Božje ruke. 

Tako je ovaj susret obogatio mene, a ja bih želio obogatiti i vas. Ovaj put ne mnoštvom riječi, nego više pozivom da znamo šutjeti u pravo vrijeme. Šutnja je privilegirano vrijeme sabranosti za korist nama i za spas drugima. Zauzdati svoj jezik nije nimalo lako, ali vrlo važno. O, blažena li govora i još blaženije šutnje.

g