Arhiv tekstova

Nakladnička kuća V.B.Z. iz Zagreba pokrenula je biblioteku »Regina« u kojoj ćemo, za pretpostaviti je, čitati djela suvremenih autorica. Led je probijen romanom »Blato« Milane Vlaović, a nastavilo se djelima spisateljica koje do sada nismo imali prilike upoznati. Da bismo saznali tko je Sanja Bilić, autorica romana »Koji film sad vrtiš u glavi«, valjalo je odmah pogledati u biografiju. Knjigu prati bilješka o autorici u kojoj stoji da je ona »inače filmska i TV redateljica«. Režirala je i sudjelovala u kazališnim projektima HNK Split i Gavella, režirala i napisala scenarije većeg broja dokumentarnih i igranih filmova za HRT. Priprema prvi dugometražni igrani film. Urednica biblioteke, Julijana Matanović, dodala je kako je riječ o »duhovitom, žalosnom, lepršavom i mramornom romanu koji obiluje ljubavlju, a zahtijeva da se čitatelj istodobno ‘sabere i opusti’ kako bi mogao uživati.«

Sanja Bilić o sebi zapisuje i sljedeće: »Rođena. U Sarajevu 1973. Završila školu. U Splitu. Diplomirala, živi i radi i Zagrebu.«

Prvijenac je, dakako, morao biti i dostojno predstavljen. Učinjeno je to uz dijeljenje zrelih lubenica i sunčanih naočala a »uz trubača i fanfare predstavljanje knjige obilježio je i nastup slavonskih tamburaša«. 

DOKUMENTARCI ZA GROBOVE: Nakon toga knjigu je trebalo i pročitati. Već pri prvom listanju pozornost privlači njezina oprema – snimljene scene u kojima prepoznajemo neke glumce, te plakati filmova koje će autorica često citirati i povezivati s radnjom. Roman počinje scenom sprovoda gdje upoznajemo glavnu junakinju Rozu Herceg, a potom i ono čime ista zarađuje za kruh svoj nasušni. Riječ je o »vidstoneu«, a sama autorica pojašnjava: »U prijevodu s engleskog vidstone je ‘videokamen’, a misli se ustvari na videoekran, to jest spravicu koja se na groblju fiksira na nadgrobnu ploču i na kojoj možete odgledati deset minuta filma, tj. spomena na dragu vam osobu koja je umrla.«

 Roza Herceg ima 27 godina i iste je profesije kao i autorica romana. Privremeno je zaposlena u pogrebnom poduzeću gdje prima narudžbe za bizarne dokumentarce za grobove, sama je i u potrazi je za onim »Pravim«. No, jednog vrućeg dana, negdje »s pijace u Bosni«, javlja joj se Ivan Buco Andrić. Iako je još uvijek živ, želi naručiti posmrtni dokumentarac. Autorici to pruža mogućnost da uz svoju priču ispriča i Bucinu, stvarajući roman u romanu. Postupno povezuje obje priče, isprepliće detalje koji će na kraju morati dovesti do sretnog, iako neuvjerljivog kraja. Put od groblja do romantičnog raspleta kakav priželjkuje svaki ljubić ne čini se, međutim, dugim niti zamornim. Obrnuto putovanje, od konačnog kraja prema početku, nudi elemente koji ovaj roman pretvaraju u pitko i ležerno štivo.

POČETNIČKE GREŠKE: Sanji Bilić, međutim, dogodilo se ono što se događa većini početnika. Kao da se boje da više neće dobiti šansu, ovu koju su dobili žele iskoristiti maksimalno. Misleći da moraju na papir staviti baš sve, upliću mnogo toga što bi bio bolje ostaviti za neki drugi roman. Uostalom, ako je točna autoričina izjava o lakoći s kojom piše, od nje možemo očekivati još podosta stranica. Naime, o nastanku romana ona ovako zbori: 

»Roman ‘Koji film sad vrtiš u glavi’ pisan je baš za VBZ-ov natječaj. Natječaj je izašao u dnevnom tisku početkom srpnja 2007. U to vrijeme završilo je snimanje ‘Sudnice’ koju sam radila za Ring Multimediju, počelo je ljeto, bilo je jako vruće... Pomislila sam, zašto ne bih pokušala, smislila sam priču, sjela pred laptop i za mjesec dana napisala roman. I pritom uživala iako skoro nisam izlazila iz kuće.«

U pogovoru romana stoji zabilješka Zorana Ferića da je knjiga »Koji film sad vrtiš u glavi« »vrlo duhovit roman koji podsjeća na neku otkvačenu mješavinu ‘Encikolpedije mrtvih’ i ‘Štefice Cvek u raljama života’. Oni koji vole ovakvu vrsti literature doći će na svoje.«  Zamjerajući autorici neka neuvjerljiva mjesta, naglo premetanje nemogućeg u stvarno te odustajanje od onog što joj se odjednom učini nebitnim, autorica daje zanimljivu sliku zagrebačke i bosanske stvarnosti, nudeći ljubav, ljeto i lubenice kao moguće spojnice. Njezine likove  prepoznajemo sa simpatijom te podržavamo intimne potrage za onim što se pretvara u predmet žudnje, mračan i sladak kao srce lubenice u kolovozu.

Ovaj će roman čitatelj moći zapamtiti i po rečenici koja je, kao i sve istine, vrlo jednostavna. Ivan Buco Andrić poručuje nam: »Najvažnije je biti na putu«. A poneki će čitatelj možda i dodati: »Ili uz dobru knjigu.«