Arhiv tekstova

Nakon pune četiri godine rada u Subotici, od ove jeseni profesorica hrvatskog jezika i književnosti Miranda Glavaš-Kul više nije sa svojim učenicima u ovdašnjim osnovnim školama i gimnaziji, gdje je sudjelovala u izvođenju nastave iz predmeta hrvatski jezik i književnost, te hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Miranda Glavaš-Kul u Suboticu je stigla u rujnu 2004. godine, u organizaciji Ministarstva obrazovanja Republike Hrvatske, kao ispomoć u nastavi hrvatskoga jezika, koja je u Vojvodini tada bila u povoju. 

Istekom četverogodišnjeg mandata, vratila se u Osijek, gdje trenutačno radi u stambenoj zajednici u Udruzi za rad s mladima Breza. Riječ je o poslu odgojiteljice djece koja su iz različitih razloga izdvojena iz obitelji, što za ovu mladu profesoricu, kako kaže, predstavlja veliki izazov, ali i ogromnu odgovornost. 

Razgovor za Hrvatsku riječ vođen je tijekom njezina boravka u Subotici, gdje je pratila Festival hrvatskih duhovnih pjesama Hosanafest.

U KONTAKTU S BIVŠIM UČENICIMA: »Kako sam po prirodi društvena i otvorena osoba nije mi bilo teško priviknuti se na novi grad i ljude«, govori o svom subotičkom iskustvu Miranda Glavaš-Kul. »Čini da mi je sada problem odviknuti se od svega. Radila sam u više škola s gotovo svim učenicima viših razreda koji su pohađali nastavu na hrvatskome jeziku te u gimnaziji. Sa sobom sam ponijela uspomene na prekrasne ljude, drage prijatelje, učenike i njihove roditelje. S mnogim sam svojim učenicima u kontaktu. Radosna sam kada mi moji bivši učenici, sada zagrebački studenti,  jave kako su položili ispit ili  godinu na fakultetu. Svaka njihova poruka za mene je nagrada i potvrda da sam dobro obavila svoj posao i pravilno ih usmjerila«.

Miranda Glavaš-Kul smatra da je nastava u hrvatskim odjelima u osnovnim školama u Subotici, Maloj Bosni, Đurđinu i Tavankutu dobro organizirana. Ima naravno i problema, no nisu nerješivi.

»U prirodi je čovjekovoj da uvijek želi nešto više i bolje, ali mislim da je nastava dosta dobro organizirana. Naravno da ima problema, prije svega sa stručnim kadrom, udžbenicima, ali i ekskurzijama i nekakvim dodatnim aktivnostima. Mišljenja sam da bi trebalo ozbiljno poraditi na broju učenika jer je taj broj, s obzirom na ukupan broj djece hrvatske nacionalnosti, još uvijek malen. Koliko je meni poznato, jer pitanje udžbenika za sve razrede i predmete nije bilo dio moga posla, učenici rabe udžbenike iz Republike Hrvatske koje je odobrilo srpsko Ministarstvo prosvjete i obrazovanja.« 

SPOZNAJA O KORIJENIMA: O tome kakav je profil učenika koji se opredjeljuju za pohađanje nastave na hrvatskome jeziku, Miranda Glavaš-Kul kaže kako je riječ o djeci koja dolaze iz nacionalno osviještenih obitelji, pa prihvaćaju i žele učiti materinski jezik. 

»U svome sam radu uvijek pokušavala naučiti ih da znaju tko su i da se svojega ne stide  jer tek kada budu učili o svojim korijenima moći će rasti, prihvaćati druge, razumjeti različitosti i na neki način postati spremni krenuti u svijet koji im je danas na dlanu. Kada imaju čvrsto usađane temelje,  ‘korijenje’,  spremni su dobiti krila i krenuti hrabro naprijed.«

Na pitanje kako izgleda usporedba plana i programa obrazovanja u Hrvatskoj i Srbiji, Miranda Glavaš-Kul kaže kako je  teško generalizirati. Plan i program je, kaže, sličan, no u Republici  se Hrvatskoj radi prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu. Nastava hrvatskoga jezika za više razrede u Vojvodini prilagođena je tome programu kako bi ju lakše uskladili s udžbenicima i kako bi se bez problema mogao pratiti plan i program. »Pretpostavljam da je tako i s ostalim predmetima«, kaže Glavaš-Kul.

STUDENTI SU KORISNI I KAD OSTANU U HRVATSKOJ: Kada je o studentima riječ, i dalje je relativno malo učenika koji nakon završene srednje škole, svoje  visokoškolsko obrazovanje nastavljaju na nekim od fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i drugim hrvatskim gradovima. Uvriježeno je mišljenje kako je za razvoj nacionalne svijesti mladih ljudi, ali i za kvalitetu njihova obrazovanja, studiranje u matičnoj domovini od iznimnog značaja. S tim se slaže i Miranda Glavaš Kul:

»Mislim da je za svakoga mladoga čovjeka dobro da ode studirati izvan rodnoga grada. Nadam se da ti mladi ljudi i prije svoje osamnaeste godine donekle razviju nacionalnu svijest, ali je u svakome slučaju poticajno otići studirati u domovinu. Iako nismo udaljeni miljama, ipak se običaji razlikuju pa je dobro vidjeti i naučiti više. Mislim da je najveća dobit za mladoga čovjeka to što nauči materinski jezik, školuje se na kvalitetnim fakultetima i osposobi se za život.«

S druge strane, među vojvođanskim Hrvatima uvijek je aktualno pitanje – što učiniti da se studenti koji diplomiraju u Hrvatskoj vrate u sredine u kojima su ponikli, kako bi mogli pridonositi razvoju zajednice kojoj pripadaju. Bilo je različitih prijedloga u prošlosti, no opća situacija u Srbiji velika je prepreka za njihov povratak. Viši životni standard, ali i osjećaj nacionalne punine, većinu ovdašnjih studenata zauvijek zadržava u Hrvatskoj. 

»Ne bih se složila da su oni koji ostanu u Hrvatskoj izgubljeni za zajednicu, jer i oni,  s nekih drugih pozicija,  mogu pomoći ovoj zajednici u bilo kojem segmentu, uostalom to se pokazalo na primjerima nekoliko krasnih ljudi koji žive u Hrvatskoj, a na različite načine pomažu Hrvatima u Vojvodini«, smatra Glavaš-Kul. »Naravno da bi trebalo poticati mlade da se vrate i pomognu stvoriti snažnu, obrazovanu i sposobnu jezgru oko koje bi se zajednica razvijala i jačala, ali nemamo ih pravo ograničavati niti uvjetovati, jer život je nepredvidiv.«

SRBIMA U HRVATSKOJ BOLJE NEGO HRVATIMA U SRBIJI: Četiri godine provedene među Hrvatima u Vojvodini zasigurno će ostati u dubokoj uspomeni ove osječke profesorice.

»Meni se čini da nikada nisam baš odveć realno gledala na život Hrvata u Vojvodini, čini mi se da sam sve idealizirala, promatrala kroz ružičaste naočale«, kaže Miranda Glavaš-Kul. »Meni je ovdje bilo prelijepo, stekla sam divne prijatelje, upoznala mnoge prekrasne običaje i živjela dosta izolirano od pripadnika drugih naroda. Osim toga, nisam imala potrebe odlaziti u različite ustanove kao što su sud, policija ili bolnica pa ne mogu reći kako je Hrvatima ovdje, ali mi se čini, s obzirom na ono što sam vidjela i čula od ljudi, da ipak Srbi imaju veća prava u Republici Hrvatskoj ili ih svojim glasnim nastupom i tužakanjem različitim europskim institucijama bolje znaju ostvariti. Hrvati kao Hrvati, uvijek su prezaposleni međusobnim svađama, igricama i potkopavanjima pa ne vide dok im drugi ispred nosa rade o glavi.«

Što se tiče njezinih iskustava s Hrvatima  u drugim državama, Miranda Glavaš-Kul kaže kako je upoznala način funkcioniranja Hrvata u Pečuhu, u Mađarskoj.

»Mislim da njihov model nije loš i da bi se lako mogao primijeniti u Vojvodini. Model je sličan onome koji imaju Mađari ovdje. U Pečuhu, naime, postoji vrtić, osnovna i srednja škola s đačkim domom na hrvatskome jeziku. Škola je dobro opremljena, imaju stručan kadar, a đački su dom izgradili uz potporu dvaju ministarstava, ali najvećim dijelom iz pretpristupnih fondova Europske Unije. Udžbenici se tiskaju u Mađarskoj, a učenici posjećuju domovinu u vidu različitih ekskurzija, zimskih ili ljetnih kampova. Čini mi se da je to dobro ustrojeno i, što je vrlo zanimljivo, u tu školu, zbog  jako dobrih uvjeta, ne idu samo Hrvati. Mislim, a i oduvijek sam to tvrdila, da nam imperativ mora biti kvalitetna škola. O nacionalnoj svijesti je teško govoriti, ne postoji nikakva naprava za mjerenje, iako bi nam ponekad dobro došla.«

Na temelju svojih saznanja i svog iskustva, Miranda Glavaš-Kul kaže kako ne može predvidjeti budućnost Hrvata u Vojvodini, ali može reći svoje želje i nadanja. Vjeruje da će Hrvati očuvati svoj identitet, jer su to uspijevali kroz stoljeća unatoč različitim, većim ili manjim, pritiscima, a nada se i da će ulaskom Srbije u Europsku Uniju prava Hrvata biti na najvišoj razini. 

Z. Perušić