Arhiv tekstova

Massimo Savić je poznat mnogim generacijama. Na sceni je prisutan već dva i pol desetljeća, s početka kao frontmen artističke novovalne skupine Dorian Gray, zatim kao solo izvođač, čija karijera, s manjim ili dužim prekidima, traje do danas. Bilo da su u pitanju svevremenski hitovi ili, pak, osrednje sladunjave pop pjesmice, ono što im je zajedničko, kada je o Massimu riječ, jesu prepoznatljiva boja glasa i osebujna interpretacija. Sve u svemu, Massimo je bez sumnje jedna od najsofisticiranijih pojava u svijetu pop glazbe na tlu nekadašnje Jugoslavije.  

Rođen je 1962. godine. Djetinjstvo je uglavnom provodio u Istri, a životne okolnosti odvele su ga prvo do Italije, pa kasnije i do Australije. Srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je početkom osamdesetih godina i počela njegova muzička karijera… 

Massimo je nedavno održao koncert u Subotici te smo tom prigodom razgovarali s njime. U intervjuu za naš tjednik poznati pjevač govori o svojoj karijeri, inspiraciji u glazbi, kao i o novom albumu te još ponekim profesionalnim planovima. 

 

HR: U Subotici ste posljednji puta nastupali dosta davno, prije 25 godina. Sjećate li se toga nastupa i kakve Vas uspomene vežu za njega?

Sjećam se da sam s grupom Dorian Gray nastupao u Subotici 1983. u okviru Omladinskog festivala. To je bio poznat festival na kojem je bilo prestižno svirati. Bilo je to u jednoj kino dvorani (Lifka, prim. aut.). Dok smo svirali sjećam se da je iza nas puštana projekcija na platnu. Tada mi je to bilo vrlo napredno. Ako se dobro sjećam nakon toga više nisam nastupao u ovom gradu.

HR: Posljednje što ste objavili su albumi »Vještima I. i II.,« na kojima se nalaze mahom obrade tuđih pjesama. Kako ste se odlučili na takav potez i možemo li nakon ovoga ciklusa očekivati neki autorski album? 

Sve je počelo slučajno. Arsen Dedić je bio jako bolestan i Hrvatska televizija je mislila da će Arsen loše završiti. Htjeli su mu se odužiti koncertom i HRT je zamolio nas nekoliko glazbenika da pjevamo njegove pjesme. Mene je dopala njegova pjesma »Ne plači«. Izvedba je naišla na fenomenalne kritike, mediji su to zamijetili. 

Poslije je održan jedan koncert u Rijeci na kojem je Gibonni trebao izvesti jednu njegovu pjesmu sa simfonijskim orkestrom. Budući da se razbolio, Gibo me je zamolio da ga odmijenim tu večer, pa sam i tu dobio jako velike pohvale.  Pa se potom desila večer glazbe Zdenka Runjića, na kojoj sam izveo dvije numere, koje inače izvodi Oliver Dragojević … I tako je to krenulo, te nisam više mogao hodati gradom a da me netko ne pita gdje mogu nabaviti te pjesme. Stizali su mi mejlovi, stvorio se jedan veliki pritisak od strane publike koja je htjela znati gdje se može nabaviti album na kojem izvodim obrade. I tako se desila »Vještina I«, na kojoj nisu stale sve obrade. One su se našle na idućem albumu »Vještina II«, na koji je stalo i nekoliko autorskih pjesama, čime sam najavio povratak njima. 

Inače, puno ljudi sada radi obrade, vodeći se principom »meni je upalilo«, pa sad to treba tako. To ne ide programatski, ako je dogovoreno. Drugo, kemija mora postojati, i to se mora desiti ili »brak završava na sudu«. U tom smislu, puštam da stvari teku prirodno. 

 

HR: U jednom ste intervjuu rekli kako ste tek sada, od povratničkom albuma »Massimo« iz 2003., došli na svoje. Što je presudno da biste kao glazbenik dobro funkcionirali?

Kada se baviš glazbom, najveće je bogatstvo imati dobar bend, a ja imam najbolji bend. Nesebično to mogu izjaviti, jer je naša kvaliteta potkrijepljena velikim radom i trudom. Mi ne ležimo na lovorikama nakon koncerta, mi stalno imamo probe, stalno unapređujemo aranžmane i detalje u pjesmama. Osjećamo se sigurno i to se osjeća na pozornici, tako da svaki koncert jedva iščekujemo. 

 

HR: Imali ste više stanki u karijeri, prvo nakon Doriana Graya, zatim početkom devedesetih…

Početkom 90-ih je bio rat,  kada ljudi jedni drugima oduzimaju živote, i mislio sam da je tada izlišno baviti se umjetnošću. Tada sam se prestao baviti glazbom u tom nekom profesionalnom smislu, radio sam doma sam za sebe, a kad se trebalo opet pokrenuti, pokrenuo sam se.

 

HR: Što je ono što glazbom želite predati publici?

Emociju i istinu. Sve ono što sam radio u glazbi, napravio sam jer sam se iskreno ponašao na bini. Veliki uspjeh posljednjih pet-šest godina uslijedio je zahvaljujući isključivo živim nastupima. Jer tek kada sviraš uživo možeš pokazati jesi li ti to stvarno ili to nisi, dakle, koliko si u stanju prenijeti emociju, bez obzira jesi li napisao određenu pjesmu ili ne. Frenka Sinatru nitko nikada nije upitao je li je on napisao neku stvar ili ne, Ivo Pogorelić ne mora napisati pjesmu da bi je odsvirao. Bitan je transfer emocije. Sad, ako si ti dovoljno dobar medij da preneseš tu emociju publici, onda neće biti problema. Ja sam iskren. Ponekad to može izgledati malo žestoko, ali to je najvažnije.

 

HR: Odakle crpite inspiraciju?

Inspiracija? Znate što, inspiraciju mi daje dubina i slojevitost glazbe, život uopće. Kad pogledate malo, i najveći svjetski glumci bi na kraju htjeli imati neki bendić, ipak bi se oni malo bavili glazbom. Zašto glazbom? Zato jer je glazba potpuno magična. Glazba je »gospodar prstenova«. Zato jer čim gledaš, tu je završena priča. Čim vidiš sliku, vidiš. Glazba ne postoji. Bilo koja moja pjesma, ona se ne može materijalizirati, ne postoji. To je samo titraj u zraku koji pobuđuje određene emocije. Samim time to je jedna vrlo magična situacija, tako da sam vrlo svjestan što glazba kao medij jest i što može biti ljudima. Tako da je to ono što me inspirira…

 

HR: Recite nam nešto više nešto o albumu koji treba izaći sredinom rujna. Naziv je vrlo simboličan »Sunce se ponovno rađa«…

Album je snimljen u potpunosti i prvi singl će se pojaviti vrlo skoro. Sačekao sam da se završe Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre kako bi albumu osigurao medijski prostor. 

Što se tiče naslova, Arsen Dedić je napisao pjesmu »Sunce se ponovno rađa«. Kada vam kolega napiše pjesmu, obično vam je da na CD-u da je preslušate i vidite sviđa li vam se ili ne. Kod Arsena to nije slučaj. On ti napiše partituru, pa ti to »prevedi«. Radi se ipak o školovanoj osobi, o osobi koja nije tu slučajno. Arsen je moj glazbeni idol jer, bez obzira kako to ljudima zvučalo, Arsen u glazbu ide »parlando«, čovjek bi pomislio da praktički govori. Međutim, samo ako malo bolje »produžiš« note koje on daje, radi se o vrlo bogatim harmonijskim sklopovima. Tako da je Arsen napravio tu pjesmu i rekao – ‚ajde dosta je više ozbiljnosti, ‚ajmo napraviti pjesmu koja će nositi jedan pozitivitet. Jasno, ona ipak ima svoju težinu. 

Jednu pjesmu mi je napisala Lea Dekleva, koja je na posljednjem Oliverovom albumu napisala čak pet pjesama. Zove se »Više nema nas«. Napisala ju je prije tri godine, ali ja sam je čuvao baš za ovaj album. 

I ja sam napisao jednu pjesmu koja se zove »Iluzionist«. To je moja kritika na plastičnu kirurgiju. Mladi ljudi su lijepi sami po sebi jer su mladi, ali svejedno ipak stanu pod nož, pa da ih netko onako dlijetom udara po naslagama i što sve ne. Stravično! Pjesma govori o tome kako se jedna djevojka unakazila operacijama, a bila je toliko lijepa. 

Jednu pjesmu mi je napisao Edin Karamazov, koji svira lutnju i radio je sa Stingom. 

Napravili smo jednu pjesmu koja govori o odnosu moje kćeri i mene. Prva slika je moja kćer dok je malena, druga slika je moja kćer u pubertetu, a treća je kako ja vodim svoju kćer pred oltar. 

 

HR: Kako ste generalno zadovoljni tim albumom?

Mislim da nikada nisam otpjevao album toliko dobro. Jer, obično bih ušao u studio, otpjevao ga prima vista (prvi puta ga otpjevam kada ga i snimam), a onda odem na turneju i nakon desetog koncerta shvatim kako sam tek mogao otpjevati neke pjesme. Ovog puta sam ih profiltrirao kroz sebe, puno puta ih otpjevao prije nego li sam ušao u studio. Definitivno ovaj album ima nešto posebno, a vi ćete vidjeti je li to to!

 

HR: Najdraža pjesma na novom albumu?

Meni su najdraže dvije: »Indija« i »Traži me«.

 

HR: Tijekom dosadašnje karijere pjevali ste na albumima drugih izvođača te ostvarili nekoliko zapaženih dueta…

Mnogo me je ljudi zvalo da radim duet, ali u mom slučaju to mora bit samo netko tko mi je prijatelj. Na novom albumu imam duet s Nenom Belanom. S tom pjesmom, koja se zove »Sad više nema nas«, nastupili smo na Festivalu šansone u Šibeniku.

 

HR: Koliko Vam znače glazbene nagrade? Primjerice, za album »Vještina« dobili ste čak četiri »Porina«…

Ima puno nagrada, a Porin je nagrada koja zaista znači. Porin donosi prestiž, i ima poseban status među glazbenicima u Hrvatskoj, poput Oscara u Americi. 

 

HR: U profesionalnom smislu, kako vidite sebe za 10 godina?

Ukoliko me zdravlje posluži, isto kao i danas. Rano sam, kažu ljudi, ostario i onda tako cijelo vrijeme izgledam. Bavim se sportovima i imam puno kondicije. Jer pjevati dva, dva i pol sata, koliko traju moji koncerti, zahtijeva snagu.

Imam veliku želju surađivati s drugima. Sad se sprema jedan jazz album s Big Bendom Hrvatske televizije. Već su četiri pjesme snimljene. Još trebamo snimiti jedno osam pjesama i onda ćemo napraviti jedan veliki koncert u dvorani »Vatroslav Lisinski«. Radit će se i DVD. 

Sa Zoranom Predinom iz Lačnog Franca spremam nešto za talijansko tržište. Budući da sam potpisao ugovor za Universal Music spremam i jedan album za vani. Uvijek ima više planova i treba dosta vremena da bi ih se sve izrealiziralo. U svakom slučaju, radim onoliko koliko stignem.             g