Arhiv tekstova

Proslava ovogodišnje Dužijance zaokružena je proštenjem na Bunariću. Banjalučki biskup Franjo Komarica, koji je predvodio euharistijsko slavlje na proslavi Dužijance u Subotici, rekao je, među ostalim, u razgovoru za »Hrvatsku riječ« da je ova tradicionalna manifestacija bačkih Hrvata: »pobjeda konstruktivnosti, međusobnog uvažavanja, vaše afirmacije i plemenitosti vaših susjeda, koji ne samo da vam nisu smetali, nego su se s vama radovali«.

Upravo je Dužijanca jedan od kulturnih događaja koji u praksi pokazuje kako se može ostvarivati interkulturalizam, jer Dužijanca je odavno postala dio kulturnog života Subotice i jedna od njegovih bitnih značajki. U kontekstu kulturnog života grada Subotice to konkretno znači i postojanje multikulturalnosti, bez koje se ne može ostvarivati interkulturalnost, koja doprinosi kvaliteti življenja u ovom gradu i očuvanju tradicionalno dobrih međuetničkih odnosa.

SAGLEDAVANJE RAZLIČITIH KULTU-RA: Pojam interkulturalizma ne može se upotrebljavati kao sinonim s pojmom multikulturalizam, jer multikulturalnost označava postojanje više kultura na jednom prostoru, dok pojam interkulturalnost ističe odnos među tim kulturama, kao i neophodnost međusobne interakcije. Znači, prefiks »inter« ne znači nekakav »zajednički život« više kultura ili »miješanje kultura«, nego znači mogućnost sagledavanja različitih kultura na jednom prostoru, dakle, i upoznavanje različitih mišljenja. Nije riječ samo o poštovanju različitog. Interkulturalnost u kontekstu kulturnog života jednog prostora treba pronaći i uvjete za razvoj različitosti, što u kontekstu subotičkog kulturnog prostora nije upitno. 

Dužijanca je proslava sa sopstvenim kulturnim identitetom, a svijest o značenju vlastite kulture umnogome doprinosi prepoznavanju i uvažavanju različitosti. Interkulturalnost podrazumijeva i toleranciju, ali važno je reći kako interkulturalnost nije pasivna tolerancija različitog, nego upoznavanje s kulturnim vrijednostima drugih i davanje vlastitih kulturnih vrijednosti drugom. 

KONVENCIJE, DEKLARACIJE I PRAKSA: Multikulturalizam i interkulturalizam kao postojeći teorijsko-praktični fenomeni imaju svoje polazište u Europskoj kulturnoj konvenciji iz 1954. godine, a koja je bazirana na europskom civilizacijsko-kulturnom naslijeđu. Važan dokument je i Europska deklaracija o kulturnim ciljevima, usvojena na Konferenciji ministara kulture u Berlinu 1984. godine, koja je bazirana na raznolikosti etno-nacionalnog naslijeđa, kao faktora društvenog progresa i zajedništva u raznolikosti. Treba spomenuti kao osnovu za očuvanje etničko-kulturnih posebnosti i Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. godine, jer načela ove konvencije, pravno i politički, zaštićuju nacionalne manjine u državama s nacionalnom većinom. Pitanje je koliko su navedena dokumenta uspješno realizirana u zbilji? Kulturne različitosti postoje, a jesu li one u praksi razlog za podjele, getoizaciju ili pak dinamo za razvoj opcije interkulturalnosti?

Primjera ima raznih. Poznato je kako u europskim prijestolnicama na cijenu stambenog četvornog metra utječe nacionalna populacija u određenoj četvrti, a podjele su, primjerice, izražene i u Italiji, gdje kulturološke različitosti suprotstavljaju razvijeni sjever i nerazvijeniji jug, kao i u Španjolskoj, gdje često eskaliraju baskijska i katalonska nezadovoljstva, a primjeri mogućnosti prožimanja različitosti su i kineske četvrti u nekineskim gradovima, koje su postale atrakcija pojedinih gradova. Put prema skladnoj interkulturalnosti sigurno nije lagan, a zaseban je problem, barem kako se to čini u ovome trenutku, što sekularizirana Europa, više ili manje žmiri pred problemima kulturoloških specifičnosti koje proizlaze iz različitih religija. 

MEDIJI: Znanje jednih o onima drugima je veoma važno, znanje o osobitostima različitih kultura, čemu, osim obrazovanja, može doprinijeti protok informacija o drugima. U procesu interkulturne razmjene važno mjesto trebaju imati i manjinski mediji, a unutar različitog kulturološkog iskustva bitnost je da etnička većina u praksi komunicira i surađuje unutar različitog kulturološkog konteksta. 

  Interesantna je ocjena predsjednika Nazavisnog društva novinara Vojvodine Dinka Gruhonjića iznijeta za okruglim stolom u Novosadskoj novinarskoj školi da danas mediji u Vojvodini informiraju gotovo isključivo o dešavanjima unutar vlastite nacionalne zajednice. Gruhonjić je tom prilikom rekao da i većinski i manjinski mediji u Vojvodini javnosti ne promoviraju multikulturalnost i interkulturalnost, već promoviraju jedan kulturni model, koji ne pokazuje nikakav interes za kulturne modele zajednica pokraj kojih žive, dok je govoreći o Radioteleviziji Vojvodine parafrazirao književnika Lasla Vegela, koji je rekao, također za jednim okruglim stolom, da kada stranac dođe u Vojvodinu i slučajno na daljinskom upravljaču izabere Drugi program RTV-a, on će steći dojam da nacionalne manjine u Vojvodini samo igraju, pjevaju i jedu u svojim tradicionalnim nošnjama. Gruhonjić je istaknuo da mediji trebaju promovirati interkulturalnost, te svoju publiku upoznavati i s identitetom drugih nacionalnih zajednica.

Unutar države proces interkulturne razmjene pretpostavlja ravnopravan odnos različitih kulturnih zajednica i uvažavanje raznovrsnosti korisnika kulturnih sadržaja, te postojanje institucija nacionalnih manjina, jer u sklopu sustava države, takve instucije nacionalnih manjina doprinose gradnji interkulturalnosti, prezentiranju i promoviranju različitosti u kulturi. Integracija ovdašnjih Hrvata u kulturni, kao i u politički i privredni život, samo može doprinijeti interkulturalnosti, koja je brana pred asimilacijom manjina.                                          g