Arhiv tekstova

Imaju li bunjevački Hrvati sličnosti sa sefardskim Židovima, što o ne-hrvatstvu Bunjevaca kaže znanost, hoće li i kada Hrvati u Vojvodini koristiti hrvatski jezik u svakodnevnoj uporabi ili samo u okviru uskog kruga svoje elite, samo su neka od pitanja o kojima za Hrvatsku riječ govori hispanistica i anglistica, profesorica sa sveučilišta u Salzburgu, Innsbucku, Grazu i St. Pöltenu dr. Ksenija Fallend-Vidaković.  

Ova rođena Lemešanka (Svetozar Miletić) u inozemstvu je praktički od 1981. godine, kada je kao studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu otišla na usavršavanje kao stipendistica Instituta za ibero-američku suradnju iz Madrida. Doktorirala je na Institutu za romanistiku Sveučilista u Salzburgu. Od 2002. godine pročelnica je Odsjeka za jezike te lektorica za engleski i španjolski jezik na Fakultetu za medijski menadžment Sveučilišta primijenjenih znanosti u St. Pöltenu (Austrija). Od Gospodarske komore Austrije 2006. je godine stekla zvanje poslovne savjetnice za međunarodne aktivnosti poduzeća, a iste je godine osnovala i vlastitu tvrtku Intercultural Communication Solutions.

 

Nedavno ste poslom boravili u Somboru. Koji je bio razlog Vašeg dolaska u rodni kraj?

Nakon dosta godina izbivanja vratila mi se čežnja za rodnim krajem, pa već nekoliko godina redovito dolazim u Bačku, u Sombor i Svetozar Miletić,  posjetiti obitelj, kao i prijatelje i školske drugove iz gimnazije u Somboru. Ovoga puta bila sam i u potrazi za literaturom za znanstveni članak o Sefardima,  pri čemu sam do podataka došla i u Gradskoj knjižnici u Somboru.

U okviru španjolskih studija Vi se, dakle, u manjem omjeru bavite i pitanjem kulture Sefarda. Može li se pitanje Sefarda na bilo koji način povezati s problemom Hrvata Bunjevaca, naroda kojem i sami pripadate? I što, po Vašem mišljenju, danas predstavlja bunjevačko pitanje? 

Svi narodi, etničke skupine i manjine koji žive u dijaspori imaju puno sličnosti: napustili su svoju korijensku zemlju i otisnuli se u tuđinu. Po tome »rasipanju« (etim. grčko značenje riječi »dijaspora«) po svijetu su Bunjevci, naravno, slični sefardskim Židovima, i Židovima općenito, kao i mnogim drugim narodima. Slično sefardskim Židovima, koji nakon pet stoljeća izgnanstva iz Španjolske još uvijek čuvaju, kako-tako, svoj jezični i kulturni identitet, i Bunjevci su uspjeli u jednoj multikulturnoj sredini sačuvati to svoje jastvo i pokraj mnogobrojnih pokušaja da im se taj identitet kroz političko instrumentaliziranje otuđi. To se događalo početkom 20. stoljeća, kao i za vrijeme Miloševićeve vlade, a ni sadašnji ih se trenutak nije lišio. Bunjevačko pitanje je za mene pitanje jedne skupine Hrvata doseljenih krajem 17. stoljeća u sjevernu Vojvodinu, u Bačku, koji, na žalost, nakon stoljetnog opstojenja i očuvanja ogromnog folklornog i kulturnog blaga, zbog unutarnje razuđenosti kao posljedicu političkih, a time i društvenih utjecaja, dovode svoj identitet i njegovo opstojanje u pitanje.

Mnogima je poznato kako je i Vaš otac, Ljudevit Vidaković, pisao puno o vojvođanskim Hrvatima, a mnogi su se znanstvenici, među kojima, recimo, i  Milana Černelić i Ante Sekulić, pozivali na njegove radove. Zalagao se za bolji položaj Hrvata i zbog toga trpio posljedice. Kako se to odražavalo na Vaš život i Vaša gledišta?

Moj je otac u mnogome za mene bio zvijezda vodilja. Utjecao je na moje intelektualno sazrijevanje, ali i na svijest o mojoj kulturnoj i etničkoj pripadnosti. Nikada se nisam osjećala drukčije nego Hrvatica bunjevačkog podrijetla, što sam naravno i u školi uvijek nedvojbeno izjavila a da pri tomu nikada nisam imala nikakvih problema. Moj je otac bio pasionirani povjesničar, iako je studirao pravo, služio se bez teškoća i latinskim i starogrčkim jezikom, a govorio je tečno mađarski, francuski i njemački. Svojim neumornim radom i ljubavlju prema rodnoj kulturi uspio je postaviti i neke nove teze o podrijetlu i dolasku bunjevačkih Hrvata u Bačku.

Zbog čega radovi Ljudevita Vidakovića nikad nisu objavljeni?

Postoje 2-3 članka objavljena u muzejskim časopisima u Hrvatskoj. Većina njegovog djela, koje nije samo povijesno-kulturna analiza, nego i literarno djelo (postoje brojne pjesme, nešto eseja i nekoliko kazališnih komada) zbilja nije nikada objavljeno. Ja osobno, kao filolog, namjeravam uskoro objaviti njegovo književno djelo, puno motiva i simbola njegove Bačke.

Koliko je Vama poznat položaj Hrvata danas u Vojvodini?

Poznat mi je po onome što čujem od obitelji i prijatelja, dovoljno da mogu sagledati opasnost ovakvog razvitka po pitanju statusa i definicije Bunjevaca u Vojvodini. Pri tome mislim na unutarnji rascjep na one koji se smatraju Bunjevcima i Hrvatima, i na one koji niječu hrvatsko porijeklo Bunjevaca. O nekoj »samoniklosti« i »ne-hrvatstvu« Bunjevaca ne može biti ni riječi. Nepobitna je činjenica da ikavica, kojom govore Bunjevci (ali i Šokci), postoji samo u hrvatskom jeziku, kako u Dalmaciji s otocima, Lici, Slavoniji tako i u Vojvodini. Tu lingvistika, još preciznije slavistika, ne ostavlja prostor ni za kakve diskusije.

Jedna posve druga činjenica jest koliko se Bunjevci koji nisu studirali ili dulje boravili u Hrvatskoj zbilja osjećaju kao Hrvati per se u strogom smislu riječi. Tu mogu razumjeti da postoje neke unutarnje dvojbe upravo zbog života izvan matice, Hrvatske, s kojom su dugo bili u kontaktu samo putem tradicije, obiteljske i kolektivne, a tek u novije vrijeme putem medija i posredstvom političkih mjera od strane Republike Hrvatske. Pogotovu u obiteljima miješanih nacionalnosti svijest o hrvatskom porijeklu vjerojatno je još slabija. Pri tome je Katolička crkva u Bačkoj oduvijek nedvojbeno ustrajala na hrvatskom porijeklu Bunjevaca. No sve te dvojbe ne bi smjele dovesti u pitanje njihovo povijesno i jezično porijeklo iz Hrvatske. Takav rascjep unutar iste etničke skupine u Vojvodini u pogledu porijekla Bunjevaca nosi sa sobom političke, demografske i kulturne posljedice koje štete jedinstvu te naše etničke skupine, smanjuju broj Hrvata u Vojvodini, a time i status jedne manjine. Vrlo sličan primjer nalazimo u Austriji između koruških Slovenaca i etničke skupine »Windische«.

Kako je hrvatska manjina u Austriji organizirana i kako ostvaruje svoja prava na posebnost?

Gradišćanski Hrvati u Austriji žive više od 400 godina. Nikada nisu bili autohtona skupina nego su došli iz raznih krajeva današnje Hrvatske. No to im nije smetalo da tijekom stoljeća, kroz unutarnju koheziju, razviju kulturno i etničko jedinstvo i  samosvijest. Imaju pravno i kulturno zaštićeni status manjine s pravom na učenje materinjeg jezika. U Beču postoji i (gradišćansko)hrvatski dječji vrtić pod nazivom »Viverica«. Govore starom akcentuacijom ikavskim narječjem.

Vaša tvrtka »ICS Intercultural Communica-tion Solutions«, sa sjedištem u Salzburgu, bavi se između ostalog i jezičnom prag-matikom u multinacionalnim kompanijama. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ?

U ovo doba globalne ekonomije poznavanje stranih jezika nije luksuz nego imperativ. Svjedoci smo mnogobrojnih fuzioniranja tvrtki, pri čemu sve češće različite kulture dolaze pri tom u kontakt. Mene pri tomu interesira pitanje na koji način možemo doći do efekta sinergije kroz samu situaciju interkulturalnosti (u marketingu, vođenju personala, internacionalnim projektima i sastavljanju timova), pri čemu jezici i njihova primjena igraju važnu ulogu.

Posjedujete certifikat kao trenerica za međukulturnu komunikaciju. Što to konkretno znači i tko su polaznici Vaših seminara?

Certifikat sam dobila u Göttingenu, uz to sam i poslovna savjetnica s dozvolom Austrijske gospodarske komore, a polaznici mojih seminara su osobe u višem menadžerstvu, znači šefovi odjela i slično, koji imaju potrebu naučiti osnove interkulturalne komunikacije kako bi izbjegli pogreške u komunikaciji sa stranim partnerima, koje njihovu tvrtku mogu skupo koštati.

Otkuda ljubav prema jezicima, osobito španjolskom?

Svi smo mi za nešto rođeni, ja sam se rodila da bih naučila jezike (govorim, nešto bolje, nešto lošije, devet jezika). Najljepši od tih jezika je po mom mišljenju španjolski. 

Rodom ste iz Lemeša (službeno Svetozar Miletić). Koliko često dolazite u rodni kraj i što Vas vezuje za Lemeš i Sombor, mjesta Vašeg rođenja i mladosti?

Bunjevačko i hrvatsko naslijeđe dobila sam u okrilju obitelji. Kad u jednom kraju odrastete, onda ste nevidljivim nitima povezani s tim krajem. Iako se smatram kozmopolitom, živjela sam u puno zemalja Europe i svijeta, postoji uvijek za mene jedan kraj, gdje je zemlja crna od plodnosti, s najvećim suncokretima na svijetu, jedna pomalo uspavana ljepotica – kraj u kome žive Bunjevci u Bačkoj. A ta se veza ne moze ničim izbrisati.

Kada ste i kako odlučili svoju profesorsku i znanstvenu karijeru nastaviti u Austriji?

To sam učinila na nagovor mojih profesora sa Sveučilista u Zagrebu, pogotovu prof. Augusta Kovačeca s Odsjeka za romanistiku, jer krajem osamdesetih godina nije bilo nikakvih znanstvenih časopisa niti knjiga u Zagrebu na temelju kojih bih mogla napisati disertaciju na temu iz suvremene španjolske književnosti. Tako sam došla u Salzburg, gdje sam 1993. doktorirala.

Ima li istine u tome da se svijet kreće k monolingvizmu, odnosno hoće li engleski jezik potisnuti ostale velike jezike?

Mislim da takva opasnost ne postoji. Globalizacija naravno zahtijeva jedan globalni jezik komunikacije, što je naravno engleski, ali to nikako ne znači da će naši identiteti, a time i jezici, doći u opasnost da nestanu. Vi vidite da se to ne događa ni u Europskoj Uniji. Naprotiv, jezična raznolikost je dio filozofije Europske Unije.

Kako se, po Vašem mišljenju, jezici nacionalnih manjina mogu zaštiti od utjecaja ne samo stranicizama, nego i većinskog jezika u okruženju?

Nažalost, nikako. Jezici manjina su izloženi stalnoj opasnosti od asimilacije od strane većinskog jezika, jer u svom autohtonom rječniku ne posjeduju pojmove, riječi, koje su im u sadašnjoj komunikaciji neophodni. Tada posežu za izrazima većinskog jezika i na taj način neizbježno »onečišćuju« svoj vlastiti jezik. Svi jezici manjina su na neki način »okamenjeni« ili čak »balzamirani«. Taj oblik konzerviranja im omogućava da opstanu tijekom stoljeća, ali onemogućava istovremeno prirodni razvoj jezika. Jedino što se može učiniti jest jačati i razvijati etnički identitet i pripadnost kulturi. Kroz to će se i jezik jedne etnije najbolje sačuvati.

Što treba raditi da bi hrvatski jezik postao jezikom svakodnevne komunikacije među Hrvatima u Vojvodini, a ne samo jezikom dijela intelektualne elite?

To je vrlo teško pitanje. U Vojvodini smo mi oduvijek živjeli u situaciji višejezičnosti, pri čemu je od 20. stoljeća srpski jezik bio službeni, ali je bilo i brojnih jezika manjina, kao što je i jezik hrvatsko-bunjevačke manjine. Preseljenjem Hrvata-Bunjevaca u Vojvodinu, lingvistički je prekinut prirodni razvitak toga jezika koji je u pradomovini sigurno bio u tješnjoj svezi s hrvatskim standardnim jezikom, a prije preseljenja važio je kao varijetet/dijalekt istoga. Nakon preseljenja došlo je do konzerviranja, okamenjenja jezika okruženog mnogim drugim, srodnim i nesrodnim jezicima. Veza s Hrvatskom je politički postala puno jača nakon hrvatske neovisnosti. Posredstvom medija je i hrvatski standardni jezik postao još dostupniji. 

No, povijest se ne može unatrag vratiti, pa mislim da će za široku javnost biti teško prihvatiti hrvatski jezik kao jezik komunikacije, jer ljudi već govore nekoliko jezika: bunjevački dijalekt hrvatskog, srpski u školi i eventualno mađarski. Mislim da je teško ljudima koji već govore nekoliko jezika, jer su prinuđeni, dokazati da je potrebno usvojiti još jedan dodatni, ovog puta hrvatski standardni jezik, kojega je bunjevačka inteligentsia usvojila isključivo tijekom studija u Zagrebu, Rijeci, ili Osijeku.

Ono što smatram najvažnijim od svega jest da Bunjevci mogu biti ponosni na svoju slavnu prošlost, pri čemu nikada nisu posezali za tuđim. Sudjelovali su u obrani cijele Europe od najezde Turaka. Pri tom su bili pod komandom jednog od najslavnijih vojskovođa u povijesti, princa Eugena Savojskog, kao što se vidi i na čuvenoj Eisenhutovoj slici u zgradi Županije u Somboru, i pri tome od austrijskog cara dobili i priznanja i privilegije. Tko zna kako bi danas izgledala Europa bez, recimo, teškog poraza Turaka u bici kod Sente. Mislim da je za mlađe naraštaje Bunjevaca jako važno poznavati tu slavnu prošlost kako bi s puno samopouzdanja i samosvijesti shvatili, da su oni kroz djela svojih predaka legitimni i nerazdvojni dio Europe, njene prošlosti i sadašnjosti.

g