Arhiv tekstova

Proslavili smo Bunarićko Proštenje. Svečano, radosno i pobožno. Za one koji možda nisu mogli sudjelovali, mislim da je važno da podijelim ovdje nekoliko misli iz homilije mons. Stanislava Hočevara koji je predvodio ovogodišnje slavlje. Među ostalim je rekao: »Braćo i sestre, Isus Krist, koji živi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Krist koji nas je okupio govori našoj duši, našoj osobi ‘Kada bi ti znao dar Božji i onoga koji ti veli daj mi piti vode, ti bi od njega zaiskao i dao bi ti vode žive!’  Znamo li mi taj dar Božji i onog koji nama danas ovdje na Bunariću govori? Koliko je ovo pitanje važno, govori nam i  njegova sveta Majka, Blažena Djevica Marija sa suzama na očima. Je li Bogorodica zaista plakala? Marijin pogled pod križem je tako dubok, da nas uvijek poziva uranjati u dubine. Njene oči nam govore o drami. O drami u kojoj je pitanje dozvoljavamo li da Krist bude s nama ili želimo biti bez Isusa Krista. Njegova prisutnost unosi u oči suze radosnice, a odsutnost njegove osobe donosi na naše oči suze žalosti i patnje. Bogorodica zna najbolje što znači taj dar Božji – utjelovljenje Isusa Krista. Ona svojim očima trajno promatra to veliko otajstvo, taj veliki dar. Volio bih da i mi danas stanemo pod križ s Marijom, da postanemo pravi učenici. Postajanje Isusovim učenikom je dugotrajan »sveživotni« proces. Zato su Marijine oči tako prodorne. Ili da to slikovito kažem riječima svetog Efrema Sirskog, koga su prozvali »citrom Duha Svetoga« – Ako ptica ne raširi krila, ako ne napravi znak križa, onda ne može letjeti. – I mi moramo raširiti ruke u znaku križa da bismo shvatili tko je Isus Krist i mogli njega do kraja prihvatiti. Bogorodica je upravo to učinila i kod rođenja i kod smrti – raširila ruke u znak križa – i Njega prihvatila.  

IMATI VREMENA: Marijine suzne oči vidimo i kod događaja Lazarova uskrišenja. Sam Isus je bio toliko uzbuđen kod ovog događaja da je drhtio, da je proplakao. Bio je uznemiren. Narod je na to rekao: gledajte kako je volio svog prijatelja. Kako je Isus Krist volio svog prijatelja Lazara, tako voli i nas ovdje okupljene. Evo zbog toga, ako ne živimo dovoljno, Isus plače, Bogorodica plače. Postoji li opasnost smrti? Postoji. To egzaktno dokazuje i činjenica da je naš kontinent Europa u velikoj demografskoj katastrofi. Neprestano opada broj rođenja. Kada mi vjernici o tome govorimo, ne činimo to zbog nekih rasnih razloga, jer bismo htjeli da bi mi ili naša nacija ili naš kontinent bio brojniji, već zato što je to posljedica duhovne i moralne smrti. Zato je ovo pitanje tako važno. Čuli smo i danas u prvom čitanju kako roditelji bdiju nad svojom djecom i kako su upute roditelja djeci svjetlo i putokaz. Da je kada se dijete probudi prva stvar razgovor s djecom. Što to znači? To znači da roditelji imaju vremena za svoju djecu. Da muž-otac ima vremena za svoju ženu, za majku. I da ima žena – majka vremena i za muža-supruga i za svoju obitelj. Da imaju prijatelji vremena jedni za druge. Da osjećamo da je osoba, osoba muža, žene djece u obitelji i društvu nešto tako važno da čitav naš život trebamo podrediti toj vrednoti. Što znači imati vremena? To znači voljeti, to znači ljubiti! Upravo time možemo dati najveći dar svojim bližnjima, članovima obitelji, kada imamo dovoljno vremena za susret, za razgovor. Nedostatak vremena jest izričiti pokazatelj da nemamo više vremena jedni za druge, da su za nas važnije materijalne stvari, da je za nas važniji novac, predmeti, karijera. Za nas je važnije sve drugo, samo ne dostojanstvo ljudske osobe. Bogorodica upravo zbog ljubavi prema Isusu Kristu i prema Bogu, ima vremena. Čitav život prati Isusa, sve do križa, kada njegovo mrtvo tijelo drži u svojim rukama... Imati vremena je znak najvećeg sebedarja Bogu i bližnjima. Tako se među nama čuvaju najveće vrijednosti, a to je čovjek – živa slika Božja. Time, da imamo vremena jedni za druge i priznajemo dostojanstvo osobe, priznajemo time Boga Stvoritelja. Kada  smo zabacili vrijednost čovjeka, zabacili smo Boga Stvoritelja i zato što smo njega zabacili – Stvoritelja vremena – ni mi više nemamo vremena jedni za druge.

ODGOJ ZA VJERU: Drugi konkretan pokazatelj zašto je nastala ova kriza Europe, jest činjenica da roditelji više ne mogu i ne znaju kako odgajati. Kako odgajati našu djecu, naše mlade, ako nemamo mjerila? Krist Gospodin je svojim uskrsnućem postao središte čitavoga kozmosa, čitave povijesti. Zato je jedini pravi usmjeritelj svih djelatnosti, a na poseban način najelementarnije, najosnovnije djelatnosti, a to je odgoj. Ako ne prihvaćamo Isusa Krista kao središte kozmosa i povijesti, onda više ne znamo odgajati. I budući da nemamo više nosioca vremena i središte vremena, onda ni mi više ne možemo otkrivati središnje vrijednosti nego se vladamo po duhu vremena. Taj duh vremena – jer zagovaramo revolucije – revolucionarno se mijenja. Sada se naglašava, kao u vrijeme velike zapadne Reformacije, isključiva vjera koja postaje fiedizam. Kasnije naglašava se opet samo razum, što vodi u preveliku autoritativnost. Potom, zabacujemo pojedinca kao u komunizmu i naglašavamo samo kolektiv, dok je bilo u prijašnjim vremenima i nacionalizama i fašizma gdje je bila naglašena uloga samo pojedinaca. Tako se mi ljudi dajemo zavesti prema jednoj ili drugoj krajnosti. Ne pravimo više križa između razuma i vjere. Između kritičnoga razmišljanja i ustanovljenja što je dobro i loše i ne znamo više vjerovati. Evo zašto je bio Isus Krist bio razapet na križu, evo zašto je Blažena Djevica Marija objeručke uvijek prihvaćala Isusa Krista da bi kazala upravo da je On središte i da trebamo sve napore, osobito odgojne napore usmjeravati prema osobi Isusa Krista. Gdje je naš identitet kršćana i vjernika, tamo će roditelji, odgojitelji, tamo će svako društvo pronaći prave putove za obiteljski i društveni odgoj. Ovo današnje naše razmišljanje nije samo neka puka fideistička molitva, već je odgovornost pred Bogom da li će naše obitelji pa i naše društvo pronaći prave putove za odgoj.

Treća opasnost koju bih istaknuo u svezi demografske krize Europe jest ovo. Ako smo zabacili Stvoritelja,  ako smo zabacili Isusa Krista kao središte svih naših napora, onda smo odbacili svu našu budućnost. Odbacili smo vječnost. Ako nema vječnosti, zašto bi onda uopće rađali ljude? Ako čovjek nema nikakvog smisla, ako nije vječna vrednota, ako u sebi nema sličnosti Božje? Upravo zato što nemamo danas dovoljno vjere u život vječni, dakle, u našu apsolutnu budućnost, onda zašto bi roditelji rađali djecu? Tamo gdje postoji živa vjera, tamo će roditelji zbog sebedarja, jer imaju vremena za najveće vrijednosti, jer znaju što je središnje pitanje života, a to je odgoj za vjeru, tamo će rađati nove živote kako bi se, ako smijemo ponovno u slici reći: na nebu upaljivale uvijek nove zvijezde ljudskoga postojanja, a mi ljudi koji smo kršteni, nikada nismo prije svega stanovnici ove zemlje, već domaćini Božji i sudržavljani svetih. Nema veće časti za roditelje nego svijest o tome da rađaju nove ukućane Božje, sudržavljane svetih. Ubijati djecu znači uvijek iznova ubijati Isusa Krista. Naš život onda više nema smisla i u životu više nikada nemamo vremena za ljubav. Bogorodica nas gleda dramatičnim pogledom i danas i pita se suznim očima hoćemo li prepoznati dar koji smo primili u Isusu Kristu? Hoćemo li taj dar prihvatiti i tako imati vremena za razumijevanje i ljubav, vrijeme za odgoj, vrijeme za rađanje novih stanovnika zemlje i neba?«                                                                                                       g