Arhiv tekstova

»Ja ne znam jesi ti tam gore kaj čitala, al moram ti reći da tu nisi ništ propustila. Ono kaj sam ja stigla preleteti mogla sam zaprav preskočiti, kužiš kaj mislim.«

Ulomak je to iz »Bolje polovnjače« zagrebačke autorice Silvije Šesto Stipaničić. Riječi su zanimljive jer nude jedno od mišljenja o suvremenoj književnosti, koje i ne mora biti usamljeno. Još je slikovitiji nastavak u kojem se cjelokupna situacija i odnos prema pisanoj riječi objašnjava starim vicem:

»Dakle hoda Mujo prašumom i sretne Tarzana, lupi ti se frik od Tarzana u prsa i veli Muji Tarzan, Mujo ti pak isto stavi ručetinu na prsa i veli Mujo, onda ti Tarzan pokaže na svoju trebu i veli Jane, Mujo se ne štedi, pokaže ti i on Tarzanu svoju Fatu i veli Fata, no Trzan ide dalje u upoznavanju i pokaza on rukom na onog majmuna Čitu i veli Čita, a Mujo mu ne osta dužan i pokaže on prsima prema Fati i veli: ne-čita…Tak nekak. Tak me nekak i to podseća na sve te silne rečenice kaj ih naši kakti proizvode i nikom niš, ko bi to čital lepa moja…«

Nije daleko od istine mišljenje da ono što naši, i ne samo oni, stvaraju u znoju lica svoga, odupirući se na taj način prolaznosti i zaboravu, tražeći smisao kakav naizgled banalnom može dati umjetnost, zapravo ne čita – nitko. Čitanje nije omiljena razbibriga većini i sve je manje konzumenata pisane riječi. Naravno, izuzetak su neke od »uspješnica« koje, zahvaljujući dobroj reklami, često nude samo mogućnost dokazivanja da pratimo trendove. 

PRIČA SA ZAGREBAČKE STRANE: Nakon ovakvog promišljaja samo se od sebe nameće pitanje kako će u toj borbi za čitatelje proći »Bolja polovnjača«, koju autorica označava kao »priču sa zagrebačke strane«. Hoće li tu priču o svemu i svačemu čitatelji prepoznati kao nešto što je vrijedilo pročitati ili kao djelo koji otvara još neka goruća pitanja u suvremenoj književnosti, primjerice na relaciji pisac – nakladnik. Položaj pisca u suvremenoj književnosti pitanje je o kojem današnja autorica i inače progovara vrlo hrabro i angažirano, ukazujući na samu bit onog što pisca gura na marginu. To što se od pisanja danas ne može živjeti i što su, nažalost, spisateljski honorari sramotno niski, manje je žalosno od činjenice da su knjige ipak za neke druge čimbenike sasvim isplativ biznis.

Silvija Šesto Stipaničić rođena je u Zagrebu 1962. gdje je i diplomirala filozofiju i književnost. Bavi se pisanjem od studentskih dana, surađuje u dnevnim listovima, časopisima za djecu i periodici. Autorica je nekoliko popularnih knjiga za djecu kao što su »Bum Tomica 1, 2 i 3.«, »Tko je ubio pašteticu«, »Vanda«, »Debela«, »Zezomljani« i drugih. Jedna je od pokretačica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Naklada Semafora, koja je i objavila ovu knjigu, jedan je od pokušaja autorice da na neka bitna pitanja koja muče većinu pisaca, pronađe pravi odgovor.

MONOLOG ZA SCENU: »Bolja polovnjača« zapravo je monolog koji odaje autoricu čija su djela bila izvođena i na sceni. Kao stvorena je za monodramu s kojom bi se moglo stići u najudaljenija mjesta i zakutke u koje »pravi« kazalištarci rijetko stižu. Lako bi se mogla izvesti u bilo kojem domu kulture jer nije scenski zahtjevna, a govornom komunikacijom sigurno bi uvjerila gledatelje u nadmoć junakinje koja govori »po zagrebački«.

Susrevši nakon mnogo godina prijateljicu Višnju, koja se vratila čak iz Finske, bolja polovnjača poziva je, a kamo drugdje doli – na kavicu. Sjedeći u obližnjem kafiću započinje  monolog u kojem saznajem sve o njezinu životu, ljubavima, porazima i hormonima koji je trenutno muče. Privatno je začinjeno s općim, pa dobivao i uvid u situaciju u glavnom gradu Hrvatske. Polovnjaču, kao i svaku pravu »purgericu«, najviše muče dotepenci kojih se toliko nakotilo i dovuklo u »beli Zagreb grad« da je to već ozbiljan razlog za brigu. Priču koja teče prilično povezano i ne bez šarma i duhovitosti, zaustavit će spoznaja da ovaj susret i nije bio slučajan. Višnja je zapravo vrebala svoju prijateljicu ne bi li od nje zatražila da joj bude jamac za kredit, a taj bauk u stanju je uništiti i najprisnije ljudske odnose. Polovnjača će zbog toga biti zaustavljena u svom monologu, napustit će scenu, a na čitatelju je da presudi je li vrijeme koje je potrošio na čitanje knjige donijelo još nešto osim sjedenja u kafiću.

 Iz ove bi se knjige moglo naučiti i ponešto od originalnog polovnjačina govora pa onda i upotrijebiti pokoju riječ u prvom trenutku. A možda bi tim nastojanjem dotepenci podsjetili ostale na činjenicu da smo se svi mi odnekuda »dotepli«.