Arhiv tekstova

BANJA LUKA – Prvi put u povijesti Dužijance, »Badanšicino kolo« je održano na glavnom gradskom trgu. Euharistijskim slavljem koje je na prostoru pokraj subotičke katedrale-bazilike sv. Terezije Avilske predvodio banjalučki biskup Franjo Komarica u koncelebraciji s domaćim biskupom Ivanom Penzešom, katedralnim župnikom Stjepanom Beretićem te desetak svećenika Subotičke biskupije, proslavljena je »Dužijanca« , tradicionalna manifestacija bačkih Hrvata kojom zahvaljuju Bogu za završetak žetve. Banjalučki biskup Franjo Komarica u razgovoru za Hrvatsku riječ govori o proslavi ove velike manifestacije bačkih Hrvata te o svojim doživljajima u Subotici. Također se osvrnuo na odnose između Hrvata katolika Bosne i Hercegovine i Vojvodine te je pozvao katolike Subotice da dođu u Banju Luku iduće godine u svibnju, na proslavu  blagdana blaženog Ivana Merza. 

Predvodili ste nedavno svetu misu na prostoru pokraj subotičke katedrale-bazilike sv. Terezije Avilske. Je li ovo prvi put da predvodite svetu misu na tom području i kako je došlo do poziva da predvodite euharistijsko slavlje Dužijance?

Jest, ovo je za mene prvi put da slavim Dužijancu. Inače, bio sam nekoliko puta u raznim povodima na liturgijskim slavljima u Subotici i okolici, kao i na Bunariću, na duhovnoj obnovi domaćih svećenika, na zasjedanju Biskupske konferencije. Poziv na ovogodišnju svečanost Dužijance nenadano sam dobio početkom srpnja, nakon što je već ranije pozvani kardinal Ivan Dias otkazao. Ja sam bio tek došao iz bolnice s liječenja pa sam mogao obećati samo »ako Bog dadne«. I, Bog je dao i ja sam mu vrlo zahvalan.

Kako ste doživjeli proslavu Dužijance među vojvođanskim Hrvatima, koji su za vrijeme proteklog rata proživljavali sudbinu sličnu kao i vjernici Banjalučke biskupije? 

Iskreno sam se radovao, tim više što sam na tolikim licima – i mladih i starijih, vidio veliku radost što su opet svoji, slobodni sa svojima u svom gradu i rodnom kraju. Sam izlazak »Bandašicinog kola«  na gradski trg ovog pitomog grada velika je pobjeda dobra među svima vama, pobjeda konstruktivnosti, međusobnog uvažavanja, vaše afirmacije i plemenitosti vaših susjeda, koji ne samo da vam nisu smetali nego su se s vama radovali. Tako i treba! Samo hrabro naprijed! Imat ćete onoliku i onakvu budućnost koliko i za kakvu se budete kadri izboriti.

Vojvodina je nedavno dobila novu, obnovljenu biskupiju sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici – Srijemsku biskupiju. Može li se uskoro očekivati i preustroj crkvene pokrajine u BiH?

Nije mi poznato i ne znam zašto bi kod nas bio potreban preustroj. Koliko ja znam, bilo je samo govora i još je aktualan govor o dodjeljivanju vlastitog biskupa za drevnu Trebinjsko-mrkansku biskupiju.

Kada bismo napravili paralelu između bosanskih i vojvođanskih Hrvata, što bi se tom prilikom moglo posebno naglasiti, a imajući u vidu da je veliki broj današnjih Hrvata Bačke, Srijema i Banata zapravo dio potomstva nekadašnjih iseljenih BH Hrvata?

Sigurno ima višeslojne sličnosti, ali ja osobno, nažalost, ipak o tome premalo znam. Ono što mogu reći odnosi se na sposobnost i jednih i drugih Hrvata da nađu i njeguju zdrav i plodan odnos prema drugim nacijama i drugačijim vjerama i vjerovanjima, držeći se one drevne, zlatne mudrosti: »Tuđe poštuj, a svoga se ne stidi!« 

Je li tijekom posjeta Subotici bilo razgovora o međusobnoj jačoj suradnji i na razini Crkve, kao i u nacionalno-kulturnim odnosima?

Da, razgovarali smo, poglavito o potrebi i mogućnosti većeg našeg međusobnog upoznavanja, a što se može postići prigodnim hodočašćenjima naših vjernika jednih drugima. Nadam se da će vjernici Subotičke biskupije, mladi i stariji, kojih ima mnogo više nego naših, doći k nama idućeg svibnja uz blagdan blaženog Ivana Merza, koji se časti i u subotičkim župama.

S obzirom da se već niz godina ova dva kraja nalaze, kad su u pitanju Hrvati katolici, u nezavidnom položaju, ali ipak uspijevaju u očuvanju zavičaja i opstanku naroda, što Banjalučka biskupija može naučiti od Crkve u Vojvodini i obrnuto? 

Samo jedan, manji dio moje biskupije nalazi se u sličnoj situaciji kao što je u Vojvodini. Velika većina je, nažalost, takoreći potpuno smrvljena u ovom zadnjem ratu, a to »mrvljenje«  je započelo u Drugom svjetskom ratu i u komunističkom poraću. To je doista tužna, više nego dramatična stvarnost, koju, što je posebno bolno i neshvatljivo, odobravaju sadašnji politički predstavnici, čak i hrvatskog naroda. Ni ja, niti moji svećenici i redovnici ne možemo nastupati kao politički predstavnici svog hrvatskog naroda. Kao službeni predstavnici Crkve trudimo se na duhovnom, socijalnom, odgojnom i obrazovnom području, koliko nam ograničene sile i još ograničenije druge mogućnosti dopuštaju. Više kulturnih događanja, osnivanje folklornih skupina, pokretanje veće izdavačke djelatnosti kao što vi radite – sigurno bi kod nas itekako bilo potrebno! Ali i u ovom slučaju se može primijeniti mudra riječ moje pokojne majke: »Lako je napraviti ručak ako imaš od čega i ako znaš!«  – Ali ako nemaš?  Bog će providjeti – to čvrsto vjerujemo!                                                        g