Arhiv tekstova

Razgovarali smo s Josipom Jurcom dugogodišnjim članom, voditeljem i dirrigentom Velikog tamburaškog orkestra u Rumi.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo »Matija Gubec« iz Rume, od svog osnutka 1919. godine radi bez prekida. Kao sadašnji dirigent tamburaškog orkestra, možete li nas u kratkim crtama upoznati s najznačajnijim pojedinostima iz povijesti rada ovog orkestra?

Moram odmah na početku iznijeti vrlo bitan podatak do kojeg smo nedavno došli. Naime, datum osnutka HKPD-a 1919. godine vjerojatno je uzet kao dan kada se nakon Prvog svjetskog rata društvo registriralo. Slučajno pronađena dokumentacija nam ukazuje kako je udruga postojala još 1903. godine.

Je li se tambura uvijek svirala u društvu?

Od prvog dana postojanja HKPD-a tambura se svirala i bila nezaobilazni čimbenik mnogih kulturnih događanja. Tamburaši našeg društva su bili jedni od osnivača Hrvatskog tamburaškog saveza još davne 1937. godine u Osijeku, zatim Festivala amaterskih društava Vojvodine 1964. godine, kao i Saveza tamburaških orkestara Vojvodine 2004. godine. A Veliki tamburaški orkestar je i formiran upravo u povodu osnivanja festivala u Rumi i od tada je sudjelovao na svim ovdašnjim festivalima.

Kada ste se počeli baviti glazbom, a posebno tamburaškom?

Još kao četverogodišnji dječak naučio sam nekoliko melodija na harmonici i od tada je glazba općenito smisao mog života. Formiranjem Velikog tamburaškog orkestra HKPD »Matija Gubec« ja sam se, kao četrnaestogodišnjak priključio orkestru i od tada moje interesiranje za tamburu ne prestaje. Život me je međutim vodio raznim stranama, pa sam se tako vrlo rano počeo baviti zabavnom i rok glazbom, kasnije i narodnom, svirajući preko trideset godina gitaru, orgulje i klavijature.

Mom dragom društvu, u kome su članovi bili i moj otac i djed, a danas moji sinovi, vraćam se 1998. godine, kada prvo preuzimam školu za tamburu i okupljam jednu od do sada najnadarenijih generacija djece, koja su danas upravo i stup našeg orkestra. Ubrzo nakon toga preuzimam i rad s Velikim tamburaškim orkestrom i evo tu sam i danas.

Veliki tamburaški orkestar HKPD »Matija Gubec«, otkako ga Vi vodite, održava svake godine godišnji koncert u povodu dana HKPD-a, na kojima se izvode i mnoge Vaše kompozicije. Kada ste se počeli baviti i skladanjem?

Rad s Velikim tamburaškim orkestrom je za mene bio veliki izazov, a jednako tako i ogromna inspiracija. Već smo na prvom koncertu izveli nekoliko mojih skladbi. Ja sam od prvog dana želio da, pokraj tamburaša, naš orkestar ima i svoje vokalne soliste, pa sam tako maksimalno angažirao Dušana Stupara, dugogodišnjeg člana društva, koji je povremeno nastupao kao vokalni solist. Danas je Dušan pjevač koji pjeva mnoge pjesme koje sam skladao i najangažiraniji je solist našeg orkestra. Tu je i jedna izuzetna mlada dama Katarina Atanacković rođena Horvatić, koja je pokraj svog oca, strica, i sestre prvo svirala bisernicu u orkestru, a danas je izuzetna vokalna solistica.

Također je tu Marija Benčić, prebogata mnogim talentima, koja je također prvo svirala u orkestru, a potom postala vokalna solistica s izuzetnim smislom za interpretaciju. U posljednje dvije godine tu je i mlađana Dunja Divić, još učenica osnovne škole, a eto već oprobana solistica našeg orkestra. Povremeno s našim orkestrom nastupa i doktor Bogdan Dejanović, sin velikog barda srijemske pjesme Aleksandra Dejanovića.

Kao skladatelj sudjelovali ste na više festivala. Možete li nam reći na kojima?

Gotovo na svakom Festivalu tamburaških orkestara Srbije izvedemo po jednu moju skladbu. Već čitav niz godina redovito sudjelujem kao autor na festivalu Mitrovačka pesma. Nekoliko sam puta sudjelovao na Zlatnoj tamburici, i Vojvođanskim zlatnim žicama. Na festivalu tamburaških orkestara »Sava Vukosavljev« u Zmajevu su također izvedene neke moje kompozicije, kao i na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku. Jedna je moja pjesma bila izvedena i na izboru za »Dječju pjesmu Eurovizije« prije dvije godine u Vršcu. Moram napomenuti kako sam za sve te skladbe napisao i aranžmane, kao i za mnoge druge koje izvodimo na brojnim koncertima.

Gdje ste sve nastupali i možete li izdvojiti neki festival koji je ostavio posebno dubok dojam na Vas?

S Velikim tamburaškim orkestrom imali smo jako puno nastupa. Samo u 2006. godini imali smo ih dvadeset i osam. Značajan je svakako bio nastup u koncertnoj dvorani »Lisinski« u Zagrebu 2002. godine. Zatim koncert u dvorani »Siget« također u Zagrebu, pa u Zaprešiću, Vukovaru, Novom Sadu i tako dalje. Dva smo puta pokrivali cijelu TV emisiju »Vojvođanske zlatne žice«. Poseban izazov je bila promidžba našeg CD-a koga smo snimili u »Studiju M« Radio Novog Sada, a čiji sam cjelokupni autor bio ja. Međutim, velika dvorana Kulturnog centra u Rumi bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Tu svakako spada i koncert »100 rumskih tamburaša« koji smo priredili za dan našeg Društva 2005. godine, kada je na sceni bilo 108 tamburaša.

Kako uspijevate ostvariti ovako krupne projekte?

Ovakav rad bez dobre organizacije u našem HKPD-u svakako ne bi bio moguć.

Dobro ozračje u orkestru, gdje smo uspjeli unijeti vedar, prijateljski, ali i odgovoran odnos prema zadacima koje pred sebe postavimo, našao je svoj oslonac u našem društvu, posebno u upravnom odboru, jer bez tog ogromnog oslonca doista bi se malo toga moglo učiniti.

Kakvi su Vam planovi za dalje?

Nema tu puno filozofije. Rad s Velikim tamburaškim orkestrom, uvježbavanje novog repertoara, podizanje izvođačke kvalitete, stvaranje novih kompozicija, a nastupa već imamo dovoljno, pa se tako nekad jedva uspijemo odazvati svim pozivima koje dobijemo.             

             g