Arhiv tekstova

Uz Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, Esad Džudžević je najpoznatiji bošnjački političar s prostora Sandžaka. U sadašnjem i u prethodnom sazivu Narodne skupštine Srbije za zastupnika je izabran s manjinske liste pod nazivom Bošnjačka lista, a prije toga bio je zastupnik u Vijeću republika Savezne skupštine, ali izabran s liste Demokratske stranke. Njegovo iskustvo i kao manjinskog zastupnika, ali i kao zastupnika s liste tzv. građanske stranke, veoma je zanimljivo. Osim toga, Esad Džudžević je i predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog nacionalnog vijeća i dobar je poznavatelj manjinske problematike. 

Razgovor za Hrvatsku riječ vođen je neposredno nakon otvorenja džamije u Subotici, prve muslimanske bogomolje u Vojvodini. 

HR: Kako ocjenjujete otvaranje džamije u Subotici, prvog muslimanskog vjerskog objekta u Vojvodini?

Prema onome što sam iz medija uspio doznati o tom događaju, vidim da su predstavnici obiju upravljačkih struktura islamske zajednice bili nazočni tom činu i smatram to veoma važnim događajem upravo u kontekstu onoga što su i velikodostojnici tamo govorili, da bi ta džamija u izrazito multietničkoj sredini kao što je Subotica, mogla poslužiti, uvjetno rečeno, kao model pomirenja tih dviju upravljačkih struktura islamske zajednice, te je to i mogućnost da se napravi jedna jedinstvena islamska zajednica, koja će biti na dobrobit i vjernika i same države. Jer, svjedoci smo kako u posljednje vrijeme imamo puno nesporazuma i nesuglasica unutar tih dviju upravljačkih struktura, koje utječu, pretpostavljam, i na kvalitetu samih vjerskih usluga, koje vjernici očekuju od islamske zajednice. 

Osim toga, važno je i u Subotici i u Vojvodini općenito, kao multietničkoj regiji, zadovoljavati vjerske potrebe Bošnjaka i drugih muslimana, onako kako je to slučaj i s drugim vjerskim zajednicama. Moram u ovom kontekstu reći i kako smo mi u Bošnjačkom nacionalnom vijeću generalno nezadovoljni statusom i konzumiranjem prava Bošnjaka u Vojvodini, jer je činjenica da Bošnjaci i njihov identitet u Vojvodini nisu prepoznati i da se tamo niti jedan od segmenata bošnjačkih manjinskih prava ne ostvaruje. Zbog toga nastojimo i u Subotici i u Novom Sadu otvoriti ured Bošnjačkog nacionalnog vijeća, kako bismo i na taj način pokušali zadovoljiti prava naše nacionalne zajednice u područjima službene uporabe jezika, obrazovanja i drugih segmenata. 

HR: Posljednjih je mjeseci situacija u Sandžaku prilično zategnuta, ali ne toliko zbog međunacionalnih tenzija, nego ovoga puta zbog unutar bošnjačkih odnosa. Što se zapravo u Sandžaku doista događa?

Bilo je puno incidenata, osobito pred lokalne izbore 2005. godine, kada je vijećnik Bošnjačke liste Ruždija Durević ubijen na biračkom mjestu. Imamo i više drugih incidenata, kao što su paljevine, bombaški napadi. Interesantna je činjenica da su meta tih napada i incidenata uglavnom pripadnici, članovi i pristaše jedne od stranaka Bošnjačke liste. To je statistička činjenica evo već treću godinu zaredom i ja sam, kao predsjednik Bošnjačke demokratske stranke Sandžaka, jedne od članica koalicije Bošnjačka lista, u predizbornoj kampanji pokrenuo inicijativu da stranka Rasima Ljajića i stranke koje čine Bošnjačku listu formiraju jedinstvenu manjinsku listu. Rasim Ljajić je takvu inicijativu odbio s obrazloženjem kako je njemu sigurnije imati na listi Demokratske stranke osigurano ministarsko mjesto i četiri zastupnika, nego ići s nama i riskirati hoće li dobiti toliko ili manje. Nakon parlamentarnih izbora, upravo sam ja u ime Bošnjačke liste vodio taj proces pomirenja između ovih dviju bošnjačkih političkih opcija, ali nažalost, i pokraj nekoliko urađenih radnih verzija dokumenta kojim bismo pozvali obje političke opcije na smanjivanje tenzija, pomirenje i suradnju, nismo dobili pozitivne impulse s druge strane. 

HR: Na koncu, vi sa SDP-om Rasima Ljajića činite parlamentarnu većinu i skupa ste u Vladi Republike Srbije.

Da, Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić skupa sjede u Vladi i to je možda još jedna činjenica koja se može na vrlo pozitivan način odraziti na proces o kojem govorimo. Ja ću i ubuduće, i kao čovjek i kao ovlaštena osoba Bošnjačke liste, inzistirati na tom procesu, jer taj je proces nužan ne samo za pripadnike bošnjačke nacionalne zajednice, nego i za opći ambijent i proces pomirenja koji je predsjednik Boris Tadić pokrenuo na razini države. 

HR: Može li se reći da se Republika Srbija različito odnosi prema različitim strujama u muslimanskoj vjerskoj zajednici u Sandžaku?

Ne bih to, naravno, mogao dokumentirati ili argumentirati prostim činjenicama, ali bi se mogao steći takav dojam. Činjenica je da u okviru islamske zajednice imamo sukob dvaju koncepata. Koliko to uspijevam pratiti, postoji dubok konceptualni sukob. Naime, imamo jednu islamsku zajednicu koja baštini tradiciju priznavanja islamske zajednice u Republici Srbiji iz 1868. godine, od ukaza kneza Mihajla, i upravo islamska zajednica na čelu s reis-ul-ulemom, odnosno rijasetom kao vrhovnim starješinstvom, baštini tu tradiciju islamske zajednice u Srbiji. I imamo s druge strane islamsku zajednicu na čelu s gospodinom Zukorlićem, koja je ogranak islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Čini mi se kako upravo iz tog konceptualnog razlaza izviru i ovi problemi. 

Mislim kako tu ima puno posla i za samu policiju. Znači, ima i tih aspekata – otimanja ili paljevine vjerskih objekata. Pitanje je koliko država tu može biti objektivna u odnosu prema tim dvjema upravljačkim strukturama, ja doista to ne bih mogao reći, ali je i to dio procesa o kojem smo već govorili, gdje je vrlo važno da i predstavnici ove dvije islamske zajednice sjednu za stol i pronađu model, koliko je to moguće, između dva koncepta koji vuku korijene iz raspada bivše Jugoslavije. Koji je bolji, u smislu zadovoljavanja vjerskih prava vjernika, doista ne bih mogao reći. Čini mi se kako bi bio pravi način da i oni nađu neki forum u okviru kojeg će voditi dijalog.

HR: Sandžak je zemljopisno jedinstveno područje, ali je politički podijeljen između neovisnih država – Crne Gore i Srbije. Koji su Bošnjaci sretnije prošli, oni u Crnoj Gori ili vi u Srbiji?

Nakon osamostaljenja Crne Gore imamo situaciju da su Bošnjaci u Republici Srbiji na kvalitetniji način regulirali svoj status i prava koja im pripadaju i na temelju Ustava i na temelju zakona i europskih standarda. Koliko ja pratim događaje u Crnoj Gori, tamošnji Bošnjaci nijedno od tih prava ne ostvaruju. Aktualna crnogorska vlast promovira koncept građanske države i, osim Albanaca, koji su se na drugačiji način izborili za svoja prava, niti jedna druga manjina ne uživa manjinska prava u skladu s europskim standardima. Generalno, čini mi se da je nešto povoljniji položaj Bošnjaka u Republici Srbiji, nego što je to u Crnoj Gori, no to je proces i vidjet ćemo kako će to ići dalje.  

HR: Ali, na visokom položaju u crnogorskoj vladi je pripadnik bošnjačkog naroda Jusuf Kalomperović, koji je ministar unutarnjih poslova. Mogu li se narodni zastupnici, pripadnici nacionalnih manjina, izabrani na listama građanskih stranaka, smatrati zastupnicima svoje nacionalne zajednice?

S obzirom da imam iskustvo zastupanja i s liste građanske stranke, a i s manjinske liste, mogu govoriti o objema varijantama. Radi se o tome da odgovor na vaše pitanje u nekoj mjeri ovisi i o individualnom angažmanu konkretne osobe koja je birana na listama tzv. građanskih stranaka, ali je s druge strane činjenica da ti zastupnici nemaju prostora na kompetentan, autentičan način ostvarivati interese svoje zajednice. Ako je zastupnik biran na listi druge stranke, ograničen je stranačkom hijerarhijom i strategijom koja postoji u zastupničkim klubovima. Naravno, mi imamo u teoriji, pa i u praksi u nekim susjednim državama, da su prisutna tri modela, dakle manjinska lista, garantirana mjesta i zastupanje s većinske liste, i u suštini sva su ta tri modela legitimna, ali je, naravno, neusporedivo najbolji model kada se zastupnik izabere na manjinskoj listi svoje zajednice, jer onda on ima obvezu više boriti se za prava svoje nacionalne zajednice, jer je na taj način definiran i na taj je način ušao u parlament. 

Mi smo u prošlom sazivu parlamenta na temelju te činjenice u srbijanskom parlamentu formirali zastupnički klub manjina i skupa s predstavnicima mađarske, romske i albanske nacionalne zajednice zajedničkim nastupima učinili neke ozbiljne pomake u smislu kvalitetnijeg konzumiranja naših manjinskih prava. Neusporedivo je djelotvornija i efikasnija pozicija zastupnika s manjinske liste nego onog koji je izabran na listi druge stranke. Upravo možemo pratiti primjere nekih parlamentarnih zastupnika, pripadnika manjinskih zajednica iz Vojvodine, koji se niti u prošlom niti u ovom sazivu nisu niti primakli govornici, a ne da imaju priliku, mogućnost nešto reći o svojoj nacionalnoj zajednici, o njenim problemima, pravima. 

HR: Kada će, i hoće li uopće, u Srbiji biti donesen zakon koji bi predstavnicima nacionalnih manjina jamčio izravan ulazak u srbijanski parlament?

To je jedna od novih ustavnih odredaba Republike Srbije, gdje se kaže kako je država obvezna osigurati neposredno sudjelovanje manjina u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti države. Na temelju tog ustavnog načela trebalo bi uraditi konkretan zakon. Koliko znam, u svezi s tim zakonom za sada ne postoji nikakva inicijativa, što je i motiv više da mi, koji smo manjinski predstavnici u republičkom parlamentu, govorim o zastupničkom klubu manjina, u konzultaciji s drugima napravimo model toga zakona i jednostavno testiramo druge zastupničke klubove da podrže takvu inicijativu. 

HR: Devedesetih je godina u Sandžaku bilo zločina i ratne psihoze, ali je bilo i gospodarskog buma, Novi Pazar je bio jedno od regionalnih središta malog i srednjeg biznisa. Kako se sada živi u Sandžaku? 

Generalno se prilično teško živi ne samo u Novom Pazaru, nego još više u drugim sandžačkim općinama, ali ono što je važno jest da i dalje postoji taj poduzetnički, trgovački duh, koji je vezan za bošnjačku nacionalnu zajednicu. Sada ulazimo u proces uređivanja čitavog ovog prostora, odnosno Republike Srbije, i naravno ti poduzetnici, koji su 90-ih godina poslovali na način koji je tada bio moguć, sada pokušavaju u različitim segmentima u svoj biznis, u mala i srednja poduzeća, uvesti standarde. Prije svega, u tvrtkama koje proizvode džins, obuću i namještaj, jer te su tri grane karakteristične za našu regiju, uvodi se kvalificirana, visokoobrazovana radna snaga. Većina tih poduzetnika priprema svoj biznis i proizvode za ono što nas čeka na razini standarda u Europskoj Uniji i najviše se reflektira na sam oblik zaposlenosti. Ono što je također važno, jesu projekti čijim će se ostvarenjem, čini mi se, nadvladati velika stopa nezaposlenosti koja vlada u svim sandžačkim općinama. Jedna od tih stvari je lobiranje da autocesta Horgoš-Požega prođe kroz regiju Sandžaka i to bi bio veliki poticaj za naš razvoj. Osim toga, jedan od velikih projekata, koji je u završnoj fazi, jest izgradnja industrijske bescarinske zone u Sandžaku, koja će zaposliti veliki broj ljudi i tvrtki, zatim to je osposobljavanje bivše vojne zračne luke u Sjenici za civilne letove, pa izgradnja nekoliko obilaznica, prije svega oko Novog Pazara, itd. 

HR: Kakav je odnos službenog Saraje-va prema bošnjačkoj zajednici u Sandžaku?

Što se tiče službenog Sarajeva, mogu reći kako u tom smislu ne postoji neka posebna politika, niti posebna suradnja. Ako se sjećate, prije nekoliko godina postojala je ideja da se u Novom Pazaru otvori konzulat Bosne i Hercegovine. Tu je ideju pokrenuo tadašnji veleposlanik BiH u Beogradu Željko Komšić, koji je sada član Predsjedništva BiH. Smatrali smo kako i BiH treba imati konzulat u Novom Pazaru, kao što Hrvatska i Mađarska imaju u Subotici. Mi smo s veleposlanikom Komšićem imali iznimno dobru suradnju i tu smo ideju doveli do skoro do kraja, ali se onda s tim stalo. Nekakvog službenog odnosa s BiH nema, osim korektne i pristojne suradnje s ljudima koje poznajemo iz osobnih odnosa. Postoji naravno i iznimno dobra suradnja naših institucija s nacionalnim institucijama BiH, kao što su Bošnjački institut Adila Zulfikarapašića, Preporod, Kongres bošnjačkih intelektualaca i druge. Ali, ponavljam, što se tiče službenog Sarajeva, ne postoji neka posebna politika. 

HR: Kako Vi osobno doživljavate Republiku Tursku? Uoči formiranja Vlade u Beogradu mediji su pisali kako je na odluku vaše koalicije utjecala i službena Ankara? 

Svi Bošnjaci, kulturološki i emotivno, BiH doživljavaju kao svoju maticu, svoju matičnu državu, s obzirom na činjenicu da 82 posto svih Bošnjaka s prostora bivše Jugoslavije živi u BiH. Naravno i ratna događanja su na dodatan način senzibilizirala taj osjećaj da je Sarajevo središte naše kulture i historije, obrazovanja, sve naše institucije, kulturne i obrazovne, vezane su na neki način za Sarajevo. 

Što se Republike Turske tiče, ja sam u prosincu prošle godine bio u izaslanstvu Republike Srbije, koje je predvodio predsjednik Boris Tadić, koje je službeno posjetilo Republiku Tursku. To je bio posjet, rekao bih, povijesnog karaktera, zato što je to bilo prvi put da je predsjednik Srbije službeni gost Ankare. Cilj je bio obnoviti odnose Republike Srbije i Republike Turske i u političkom i u ekonomskom smislu. Ne samo Bošnjacima, nego i Republici Srbiji u velikom je ekonomskom i političkom interesu dobar odnos između ovih dviju zemalja. Naravno, u tom kontekstu spominjem emotivni, kulturološki i povijesni aspekt koji Bošnjaci mogu odigrati u tom približavanju ovih dviju država i s posebnim osvrtom na činjenicu da se u Republiku Tursku u različitim razdobljima povijesti, od Berlinskog kongresa, preko Prvog i Drugog svjetskog rata, vremena Rankovića, ogroman broj Bošnjaka odselio i koji i danas, kao i njihovi potomci, žive u Turskoj, osobito u Istambulu. Prema nekim podacima, riječ je o 3 do 4 milijuna Bošnjaka. I mi smo se upravo prilikom posjeta, s turskim predsjednikom, premijerom, predsjednikom parlamenta i predstavnicima parlamentarnih klubova usuglasili da bi Bošnjaci, i oni koji žive u Turskoj i oni koji žive u Sandžaku mogli odigrati važan poticaj u približavanju Srbije i Turske. 

HR: Kako funkcionira Bošnjačko nacionalno vijeće? Na koji se način bavi poslovima koji su mu povjereni, u područjima obrazovanja, informiranja, službene uporabe jezika i kulture?

Bošnjačko nacionalno vijeće funkcionira evo već pet godina, od 2003. godine, i to mogu reći vrlo dobro. Imamo veoma razvijenu strategiju koju realiziramo u etapama. Naravno, imamo problem kao i hrvatska nacionalna zajednica, da smo nova nacionalna manjina, jer smo jednako kao i Hrvati u prošloj državi imali status konstitutivnog naroda na razini bivše Jugoslavije i sad se zapravo borimo za ono što nam pripada i po zakonima i po međunarodnim standardima. U nekim segmentima nismo uspjeli učiniti ono što imaju vojvođanske manjine, u nekim slučajevima imamo jako velikih problema, kao što su službena uporaba jezika i pisma, te definiranje same kulturne baštine koju Bošnjaci u Sandžaku baštine. Imamo problem to definirati kao dio naše kulturne baštine, pokazati kako to nije ni turska zaostavština, niti islamska baština, nego da je to upravo bošnjačka kulturna baština koja je nastajala u različitim razdobljima i ostavila svoje tragove u prostoru i vremenu. 

Potrebno je veoma brzo donijeti kvalitetan zakon o izboru i ovlastima nacionalnih vijeća, jer znamo da je svim vijećima, a ima ih 14, istekao mandat na koji su birana. Čini mi se da izborom ove proeuropske vlade postoji senzibilitet da se to vrlo brzo donese i tim zakonom regulira partnerski odnos između tijela manjinske samouprave i države i njenih institucija.

g