Arhiv tekstova

Jedna od važnijih dužnosti u pogledu očuvanja nacionalne baštine jednog naroda ogleda se u sprječavanju zaborava pojedinaca koji su svojim društveno-političkim djelovanjem nastojali izboriti se za njegov prosperitet, ravnopravnost i poštovanje. Sutra, 14. veljače navršava se 125 godina od rođenja Josipa Vukovića poznatijeg po nadimku Đido, jednog od najvećih boraca za prava bačkih Hrvata. Ovaj je tekst podsjećanje na njegov veliki doprinos boljitku hrvatskog naroda, kome je u najvećoj mjeri posvetio cijeli svoj život.

 

VJEČITI BORAC ZA NARODNA PRAVA HRVATA

 

Josip Vuković – Đido je rođen 14. veljače 1890. godine u Gornjem Tavankutu u imućnijoj seljačkoj obitelji Vuković – Farkašević. Pohađao je i završio 7 razreda gimnazije. Uzimajući za suprugu Mariju Grgić iz Bikića, koja mu je donijela 100 lanaca zemlje u miraz, nastanit će se u tom mjestu. Mobiliziran je i ratovao je u Prvom svjetskom ratu na talijanskoj fronti. Nakon rata je bio uključen u bunjevačko-šokačko deputaciju koja je od 3. do 5. listopada. 1919. godine na mirovnoj konferenciji u Parizu pokušala obraniti interese tog pučanstva iz Bajskog trokuta. No, nakon gubitka Bajskog trokuta i potpisivanja Trianonskog ugovora 1921. godine, i on će kao i mnoštvo drugih, optirati za novu Kraljevinu i potom s obitelji doseliti se u Suboticu. Vrlo rano, još iz gimnazijskih klupa, javlja se s književnim radovima, a istodobno se eksponira i kao borac za nacionalna prava Slavena u Monarhiji, na koncu izrastajući u političkog vođu Hrvata iz ovih krajeva. Na tom polju, prvo je slijedio Bunjevačko-šokačku stranku, da bi od 1926. godine vezao sav svoj angažman za Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Hrvatskoj, gdje je na šest mjeseci bio zatočen u Pavelićevim logorima. S uspostavljanjem novih, komunističkih vlasti, bio je pozvan da sudjeluje u radu Ustavotvorne skupštine, na što, uvidjevši kakvim metodama se služe i kojim ciljevima teže komunisti, on kao pravi demokratski političar nije mogao pristati. Poslije toga biva izoliran, pa zatvoren u logor Knićanin, odakle je oslobođen tek na intervenciju najuglednijih vojvođanskih komunista Hrvata. Umire 1951. godine. Pokopan je u skromnoj grobnici na Bajskom groblju u Subotici. 

 

POLITIČKE PORUKE I KNJIŽEVNI RADOVI

 

Povjesničar i sociolog iz Zagreba Mario Bara, dobro je upućen u rad i političko djelo Josipa Vukovića - Đide i na naš poziv rado se odazvao progovoriti o velikanu hrvatske političke scene između dva svjetska rata.  

»Zašto danas govoriti o Josipu Vukoviću – Đidi osim što je riječ o obljetnici njegova rođenja? Upravo vremenski odmak omogućuje nam da objektivnije sagledamo njegovu ulogu u zajednici i dalekosežnost njegovih vizija. Naravno tu se nameće i pitanje njegove aktualnosti. Naime, Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima i nastoje primjerice Blaška Rajića, Lajču Budanovića, Ivu Prćića i druge staviti u nehrvatski kontekst, iako njihova djela govore suprotno, istovremeno izbjegavaju to činiti s Josipom Vukovićem – Đidom jer im za to njegov životni put i ostavština ne ostavljaju ni najmanje prostora. Vukovića možemo promatrati kroz nekoliko dimenzija: političku, kulturnu i gospodarsku. Riječ je o pripadniku generacije laika, kulturnih i političkih uglednika, koja je postupno nastajala i izašla iz okvira crkvenih krugova iz kojih su do tada uglavnom polazile sve inicijative na polju narodnog osvještavanja. Njegove političke poruke i književni radovi se mogu iščitavati u predratnom i međuratnom subotičkom Nevenu. Visoko je vrednovao pučku kulturu i seljaštvo kao čuvara narodnoga identiteta. Osobno je sudjelovao u radu velikog broja kulturnih udruga (HPD Neven, Hrvatski sokol, Pučka kasina i dr.). Zaštitu i mogućnost opstanka Bunjevaca i Šokaca vidio je kroz duhovnu i političku integraciju s ostatkom hrvatskog naroda za što se osobito zalagao u međuraću. Na gospodarskom polju poticao je rad Gospodarske sloge s ciljem gospodarskoga emancipiranja mjesnoga seljaštva. Do kraja života ostao je dosljedan nacionalnim idejama koje je promicao i u hrvatskom seljačkom pokretu. Nekoliko desetljeća njegova javnoga djelovanja ostavilo je trajnoga traga na izgradnju hrvatske zajednice, a njegova ostavština i danas može služiti kao vodilja i inspiracija za suvremene generacije.« 

 

RAZUMIJEVANJE NACIO-NALNOG SAZRIJEVANJA I OSVJEŠĆIVANJA

 

Povjesničar i direktor Subotičkog gradskog arhiva Stevan Mačković, također je dobar poznavatelj Vukovićevog društveno-političkog angažmana i kroz svoje viđenje njegovog političkog djelovanja nastoji apostrofirati najvažnije značajke Đidinog doprinosa razvijanju nacionalnog sazrijevanja bunjevačkih Hrvata na ovim prostorima.  

»Njegova ličnost, koja je bez sumnje obilježila politički život bačkih Hrvata i ostavila duboke tragove u njihovom čitavom javnom, društveno-političkom životu, u razdoblju 1926.-1941., do sada u zavičajnoj historiografiji i publicistici, nije bila na odgovarajući način obrađivana i tretirana, ona nije bila tema podrobnijih istraživanja, o njoj je izuzetno malo pisano i govoreno.

A zaboravljanje, zaobilaženje, prešutkivanje jedne takve figure, i pokreta koji je on vodio, nije i ne može pomoći razumijevanju i objašnjavanju, ne samo tog, ne tako davnog segmenta prošlosti subotičkih Hrvata i čitave naše lokalne i šire zajednice, nego ni pojava i događanja u sadašnjici.

Iz pozicija današnjice, sa svim burnim promjenama koje su se odigrale u zadnjih desetak godina, na državnoj razini, s raspadom jugoslavenske državne zajednice, i formiranjem nezavisnih država, u prvom redu Republike Hrvatske, pogled ka ličnosti Josipa Vukovića – Đide, njegovom političkom djelovanju, rezultatima koje su on i njegova stranka dosegli, te procesima koje su inicirali, kao da dobivaju jednu novu i jasniju dimenziju.

Kroz djelovanje ove ličnosti na terenu praktične politike i političke ideologije, može se dobro pratiti i razumijevati i nacionalno sazrijevanje i osvješćivanje subotičkih Bunjevaca-Hrvata. Tako su se od prvih godina nakon rata, do predvečerja novog ratnog sukoba, mijenjali i stavovi javnosti, napisi u glasilima, i službene ocjene o njima. Od ‘slavenskih suplemenika ‘bunjevačkog imena’, i ‘katoličkih Srba’, preko posebnosti pod imenom Bunjevaca, do osvjedočenih pripadnika hrvatskog naroda.

Uvijek su dane civilizacijske, ideološke, političke koordinate na višim razinama, globalnoj, državnoj, omeđivale i usmjeravale i određivale i smjerove i mogućnosti djelovanja pojedinih političkih subjekata na nižimrazinama, pa to važi i za rad i aktivnosti Josipa Vuković – Đide, odnosno Hrvatske seljačke stranke, koju je on predvodio u subotičkom okrugu.«

 

POPULARNI NARODNI POLITIČAR

 

Nekoliko riječi o velikanu Hrvatske Bunjevačke političke scene u turbulentnim vremenima borbe za priznavanje ravnopravnosti među narodima u zajedničkoj jugoslavenskoj državi izrekao je i njegov suvremenik, umirovljeni diplomat iz Zagreba Naco Zelić.

»Znam da je Josip Vuković – Đido bio značajan političar bunjevačkih Hrvata u Subotici ili bolje rečeno u Bačkoj i pamtim ga kao čelnika Hrvatske seljačke stranke u Subotici između dva rata. Bio je veliko ime u društvenom životu bačkih Hrvata Bunjevaca i Šokaca i bio je funkcionar u više hrvatskih udruga i sudionik brojnih političkih, društvenih i kulturnih aktivnosti i događanja.

Sjećam se da je u našoj kući i u susretima s našim susjedima u našoj ulici – Rajićeva ulica u dijelu između Beogradskog puta i Bunjevačke ulice – u razgovorima često spominjano njegovo ime suprotstavljajući ga političarima drugih stranaka, posebno velikom radikalu Marku Juriću, dr. Ivanu Poljakoviću – Lujzinom i drugima. Znam da se spominjalo kako je dolazio i u našu ulicu, kod Miroslava Mažgona, koji je bio veoma društveno aktivan i utjecajan. I naš prvi susjed, Lajčo (Ljudevit) Vujković Lamić – Moco, koji je u odnosu na mojega oca Blaška i većinu naših susjeda, npr. bać Josu Bajića, dućandžiju, bać Števu Bukvića, birtaša, bać Blaška Gagulića, seljaka i druge bio mlađi, ali veoma društveno aktivan, i kao sportaš i kao kulturni djelatnik i budući da se često susretao s Đidom u razgovoru sa svojim susjedima u ulici često je govorio o njemu i agitirao je za njega, a na taj način i za njegovu stranku – HSS.

Sjećam se da su se u režimskim novinama često pojavljivale i karikature u kojima je Đido predstavljan na smiješan način, koliko se sjećam kao seljak, koji je na jednoj nozi imao čizmu, a na drugoj opanak. Đidu sam nakon II. svjetskog rata viđao u crkvi, u Hrvatskom kulturnom društvu u Harambašićevoj ulici i na ulici te u kavanama u centru grada, ali nisam imao neposrednih susreta i razgovora s njim, pa ni kasnije u vrijeme, kada sam se već kao maturant Trgovačke akademije u Subotici (1949.) počeo družiti s njegovom unukom Sonjom Ivković Ivandekić poslije udanoj Šterc, koja je živjela u njegovoj kući u Harambašićevoj ulici.«

 

DJELO KOJE NE SMIJE NIKADA BITI ZABORAVLJENO

 

Cijeli svoj život Josip Đido Vuković proveo je u borbi za svoj hrvatski narod, isprva književnim perom i prvim političkim angažmanima u Austro-Ugarskoj monarhiji, a potom u zrelijoj životnoj dobi potpunoj posvećenosti u političkom angažmanu u kasnijoj zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Ostajući nepokolebljiv u promicanju nacionalnih ideja i težnji za koje se zalagao, bilo kao stranački lider ili narodni zastupnik, često puta je dolazio u sukob s važeæim zakonskim regulativama društva u kome je djelovao i zbog toga je ne jednom snosio izravne posljedice u vidu gubljenja slobode u kraćem ili duljem vremenskom razdoblju.