Arhiv tekstova

Birajući temu za ovotjedno izdanje kolumne tjedna u Srijemu i pri tom se informirajući o tome što je to bilo najaktualnije, riješila sam da ovoga puta redove ove rubrike posvetim nama običnim ljudima, koji smo čini se u pojedinim medijima, jako malo zastupljeni. Ali ne mogu ne spomenuti kako su skoro sve stranice lokalnih medija ovih dana, prepune informacija o velikim djelima čelnih ljudi, potom političkim prepucavanjima pozicije i opozicije koji se na različite načine samo bore za vlast. Poput onih da je gradonačelnik Srijemske Mitrovice Branislav Nedimović iz DSS-a prešao u SNS, u Rumi su iz Demokratske stranke najavljene kaznene prijave protiv predstavnika lokalne samouprave i pojedinih javnih poduzeća, u Irigu podnesena inicijativa za smjenu predsjednika općine i tako u nedogled sve do općine Šid gdje će tek ovog tjedna na najavljenoj izvanrednoj sjednici Skupštine, prema riječima oporbe, nastati pravo političko »zahuktavanje«. Mogla bih tako unedogled i do ostalih mjesta u Srijemu, gdje se političke borbe vode na različite načine i gdje se ne biraju sredstva kako bi se došlo na vlast. Kao da ostalih problema u društvu uopće nema i kao da će se oni sami od sebe riješiti. Gdje smo tu mi? Je li moguće da su svi toliko zaokupljeni vlašću i osobnim interesom, da su u vremenu teške ekonomske, društvene i nažalost moralne krize, zaboravili obične građane koji jedino traže ono osnovno, mogućnost da prehrane svoje obitelji. O tome se najmanje priča i najmanje čini da se nešto u tom smislu promijeni. Sve je manje volje, snage za promjenom, optimizma, sve je manje osmjeha, druženja onog istinskog pravog, iskrenog, a sve više taštine, ljubomore, zavisti. Svjesni smo da novac u životu ne igra najvažniju ulogu, ali kada nemamo novca za život, nema raspoloženja i volje ni za čim. Pa da pređem na konkretnu stvar, jer su me na pisanje ovih redova potakle riječi bliskog mi rođaka koji je proteklog tjedna došao kod mene i rekao: »Mnogo mi je bolje kada ne izlazim iz kuće, jer kada vidim što sve ljudi rade, kako bi došli do novca i da su u stanju s najbližim rođacima se posvađati, pa čak i potući kako bi profitirali, dođe mi da plačem. Kuda vodi ovaj svijet?« Na žalost takvih je primjera mnogo pa čak i kod mladih ljudi, kojima se po svoj prilici društvo ali ni roditelji, ne bave previše. Nisam sigurna da je najbolje rešenje ne izlaziti iz kuće i ne družiti se, ali mislim da je krajnje vrijeme da se netko sjeti i počne se baviti problemima običnih ljudi, kako bi im vratili vjeru u bolje sutra.