Arhiv tekstova

Zaredala kiša ovih dana, sve blatnjavo i sivo u onoj najružnijoj slici ove bačke ravnice.  I mi sami nekako sivi i turobni, stisnuti između ljepljivog blata i sivog neba. U jednom od takvih dana kaže moja kći kako je Sombor ružan i kako kada jednom ode iz njega, misleći valjda pri tome da ode zbog studija, nema namjeru više se vraćati. Sjeti me to na isti takav moj odlazak prije oho, ho godina, s tom razlikom što sam ja otišla da bih se vratila. Je li se  to za sve te godine promijenio Sombor ili su se to promijenili ljudi? Pomalo i jedno i drugo, neki bi rekli i previše.

Šećem glavnim sokakom i tražim nekadašnje trgovine, ali ih nema. Prepoznatljivi dućani su nestali, a umjesto njih otvorene  su banke i prodavaonice sportske opreme, toliko ih je kao da nitko od nas ne izlazi iz trenirke i tenisica. No, i to je prošlo. Sada je trend otvaranja kladionica. Kao da nitko ne radi, već sjedi i svoje bolje sutra traži u sretnom dobitku, koji će mu eto riješiti sve probleme koje ima u životu. To je ta promjena na gore. A onda  razgovaram s nekim ljudima koji se ne žale i ne kukaju već rade i napreduju, ne preko noći, ne razmeću se novcem, odjećom i voznim parkom, već  rade, napredujući korak po korak, s logikom da se ništa ne stječe preko noći i bez rada. To je ta druga i drugačija priča, koja pokazuje da se ima razloga i za ostati. Da se može i ovdje nešto stvoriti. Oni manje optimistični, pitat će gdje? Tamo gdje je za posljednjih 12 godina izgubljeno 6.000 radnih mjesta, a samo u posljednje tri godine 1.500? Tamo gdje je među tih 1.500 izgubljenih radnih mjesta polovica u sektoru poduzetništva. Tamo gdje čitač vodomjera, svaka čast i tom zanimanju, zarađuje više od profesora u školi? Oni koji žele (i imaju hrabrosti) da odu uvijek će naći razlog više da odu, a oni koji žele da ostanu ( ili nemaju hrabrosti, a ni šanse da odu) uvijek će naći razlog zašto ostati. Tu dilemu svatko treba sam riješiti, ali nekako mi se čini da ove nove generacije koje stasavaju više neke velike dileme i nemaju. Uvjerili su me u to razgovori s mještanima sela u okolici Sombora koje sam obilazila ovih dana. Svagdje ista priča, odlaze ljudi, pojedinačno ili cijele obitelji.  Jesu li oni drugačiji nego mi koji smo ipak nekim neraskidivim vezama bili i ostali vezani i za ovo bačko blato i sivilo? Ili su i oni isti kao i mi samo nemaju drugog izbora no otići.