Arhiv tekstova

Kada se nad ravnicom zatamni, pa se na širokim prostorima izvan gradova tamno nebo u daljini spoji s bojama zemlje i putova – kako je bilo proteklih dana – samo mašta, doživljeni osjećaj i snimljene fotografije mogu dočarati onu šarolikost prirode u kojoj su najmlađi iz Subotice uživali u, kod nas, jedinstvenom projektu nazvanom Vrtić u šumi, u okviru Predškolske ustanove Naša radost. Sve do nedavno, a tako će se uskoro i nastaviti, oko 200 djece uzrasta između 3 i 7 godina, dva prijepodneva u mjesecu provodilo je izvan boravaka u vrtićima i uobičajene rutine – u šumi. Izabrana je šuma na Makovoj sedmici gdje odlaze autobusima, a dalje je sve kreativnost koju daruje carstvo prirode. Dovoljno je u šumi sjesti na panj i udisati »prirodni« zrak, ali djeca, naravno, tamo vide svaki korak kao mogućnost istraživačkog pothvata i napajanja njihovim godinama prirođene radoznalosti, pa im je šuma učenje i igra. Djeca su uvijek u pratnji svojih odgojitelja, a jedne subote su poveli i roditelje. Nije se znalo tko je više uživao!

 

Uče i djeca i odrasli

 

Inicijativu stvaranja ovdašnjeg Vrtića u šumi dala je pedagoginja Violeta Vrcelj Odri, zaljubljenica boravka u prirodnom okruženju od djetinjstva. Imala je priliku na jednoj stručnoj konferenciji čuti kako ovakav projekt provode u Sloveniji pod okriljem Ministarstva prosvjete, kao i iskustva iz Istre, gdje se, također, provodi, i – »vidjela« ga u Subotici. Od grada je stigla podrška u osiguravanju prijevoza do šumskog područja, javili su se i zainteresirani odgajatelji i 2013. počela je realizacija projekta koji provodi s psihologinjom Milanom Jovićević, naravno, u suradnji s odgojiteljima čije su skupine uključene, i roditeljima djece. Sve je dobilo lijep odjek, pa je sve više odgojno-obrazovnih skupina zainteresirano za neposredne dodire s prirodom. U podizanju najmlađeg naraštaja u Europi je, inače, trend povratka prirodnom okruženju, jer je djeci neophodno učenje u izravnom kontaktu s prirodom. »Mi smo biološka bića i tek kada smo u prirodi, onda smo ono što jesmo«, ističu pobornici suživota s prirodom.

No, ovdje su htjeli napraviti »subotički vrtić u šumi«, ne implementirajući tuđe programe, već provodeći i razvijajući ideje u skladu s našim mogućnostima. Jer, šuma se sada pojavljuje umjesto dnevnog boravka i njegova četiri zida, kao teren za odgoj, što je onda novo za djecu – ali i odgojitelje. Međutim, nije riječ samo o zamjeni terena, tj. lokacije (umjesto zatvorenog prostora – šuma), nego i odgojiteljske prakse. Ovdje odgojitelji ne organiziraju sadržaj, nego je obrnuto, priroda »poziva« interes i kreativnost djece. Utvrđeno je jedino nekoliko sigurnosnih pravila. Boravak u prostoru »opremljenim« onim što je priroda dala izuzetno je dobar za razvoj pažnje, preuzimanje odgovornosti, izbor sadržaja i poticanje i razvoj mnogih drugih sposobnosti u dječjem uzrastu, kaže, između ostalog, Violeta Vrcelj Odri. Šuma je prostor gdje djeca opažaju, zaključuju, kreiraju... I gdje je »dozvoljeno« uprljati ruke i trenirku.

 

Kako se popeti?

 

Evo jedne pričice iz šume: skupina djece se spuštala niz strminu. S penjanjem je išlo teže, pa su se međusobno ispomagali pružanjem ruku. A onda su štapovima »produžili« ruke i »izvukli« drugove. Učenje socijalnih odnosa – što bi rekli mi, odrasli. Kod djece je to jednostavnije: snalaženje kako pomoći drugu.

Kako nema »plana rada« u Vrtiću u šumi, već se djeca igraju (a za njih je igra učenje raznih životnih vještina) na otvorenom, kao što smo mi, ili naši roditelji nekada, pojedine skupine djece šeću, promatraju i osluškuju zvukove prirode, drugи istražuju i uče o drvetu, mahovini, cvijeću, promjenama u prirodi... »Nije cilj čuti od odgajatelja detalje o drvetu, nego ih vidjeti, dodirnuti, uočiti... Ali od svega je najvažniji dobar osjećaj djeteta u prirodi«, dodaje Violeta Vrcelj Odri.

Taj najvažniji cilj je, očito, postignut, jer djeca s nestrpljenjem čekaju »dan za šumu«, a možda su dobili neke takve dane i od roditelja, koji su, također, prošli slično iskustvo, ili i sami prakticiraju blagotvorne boravke u prirodi.

Za razliku od skandinavskih zemalja gdje djeca borave vani bez obzira na vremenske uvjete, i gdje je tome duga tradicija, »Vrtić u šumi« provodi se i po toplom i po hladnom vremenu, ali je u kišnim danima za sada u zastoju. Iz jednostavnog razloga: za kišu i šumu se treba adekvatno obuti i obući, što bi za pojedine roditelje bio dodatan zahtjev i trošak, a (materijalne) mogućnosti većine naših obitelji su skromne.