Arhiv tekstova

Ukoliko bi danas u kanalizacijsku mrežu netko izlio, primjerice, nekoliko tisuća litara vode s isparljivom organskom kiselinom kao što je to učinio prije godinu dana, vjerojatno bi ostao neotkriven, kao što je ostao neotkriven i prošle godine. Povodom tog lanjskog akcidenta na gradskom pročistaču kada je bila ozbiljno narušena biološka funkcija uređaja, gradske vlasti su najavile da će se ozbiljnije posvetiti problemu industrijskih otpadnih voda i sačiniti lokalni popis potencijalnih zagađivača pročistača. Naime, tada je unatoč inspekcijskim naporima zagađivač ostao nepoznat, a sumnja pala na eventualni neregistrirani pogon. Danas stvari nisu bitno drugačije, prije svega zbog propisa i zakona koji su, čini se, napravljeni upravo tako da se zagađivač ne otkrije.

 

Tko ima primarne pročistače?

 

Prema važećem propisu sanitarne vode industrije normalno mogu biti ispuštene u javnu kanalizaciju, ali voda iz tehnološkog procesa najprije mora ići na primarni pročistač kako bi bila dovedena do točno propisane razine, kako ne bi ometala pročišćavanje otpadnih voda na središnjem postrojenju. Problemi nastaju već kod ovih primarnih pročistača, koje bi same tvrtke morale ugraditi.

»Lokalna samouprava ima u nadležnosti vođenje lokalnog registra izvora zagađivanja, onoga što se u žargonu zove katastar zagađivača, međutim samo kod određenih kategorija zagađivača temeljem kapaciteta. Ovo se ne odnosi samo na vode, već i na druge čimbenike okoliša. Registar se vodi na osnovi obrazaca, koje je propisalo nadležno ministarstvo, a koje nam dostavljaju sami zagađivači. Ovi obrasci su prilično opširni i komplicirani za popunjavanje, ali ne sadrže sve podatke koji bi nama bili od koristi, a i po svojoj formi nisu najpogodniji za unos u elektronsku bazu podataka. Najčešće dobivamo nepotpune ili nepravilno popunjene obrasce«, kaže Žika Reh, izvršitelj za praćenje kvalitete čimbenika okoliša u Službi za okoliš i održivi razvoj. 

On dodaje kako je i pokušaj identificiranja zagađivača na temelju djelatnosti ispao dosta frustrirajući jer se u Agenciji za privredne registre bilježe samo pretežite djelatnosti, što opet ne daje cjelovite podatke. Nešto je povoljnija situacija kod novijih objekata za koje je rađena studija o procjeni utjecaja na okoliš i za koje postoji više podataka. Ipak, glavni problem je što po Zakonu o vodama inspektori lokalne samouprave nemaju nadležnost da kontroliraju otpadne vode. Takva je kontrola u nadležnosti pokrajinskog inspektora koji pak tvrtku može kontrolirati samo u prisustvu nekoga iz te tvrtke, što znači da je poduzeće unaprijed obavješteno o kontroli. 

 

Trebaju sustavna rješenja

 

Nelogično je da lokalna samouprava, po Zakonu o vodama, propisuje granične vrijednosti zagađujućih materija koje se mogu upustiti u javnu kanalizaciju, a s druge strane, nema nadležnost kontrolirati poštivaju li se propisane vrijednosti poštuju. Zbog ovih nelogičnosti Grad Subotica je služebno uputio dopis nadležnom ministarstvu za izmjenu Zakona o vodama s tražnjom da lokalna samouprava može kontrolirati otpadne vode koje se ispuštaju u kanalizaciju.

»Potrebna su nam sustavna rješenja i logično je da ih Subotica inicira, jer, za razliku od većine drugih gradova u Srbiji, Subotica ima pročistač otpadnih voda već skoro 40 godina. Procesi predviđeni poglavljem 27 u pridruživanju EU podrazumijevaju ulaganja više milijardi eura za rješavanje problema zagađivanja osobito naših vodotokova i pročišćavanja otpadnih voda. Subotica je tu ipak ispred ostalih gradova i nadamo se da će naša iskustva biti uzeta u obzir«, kaže Žika Reh.