Arhiv tekstova

U nedjelju, 24. kolovoza, svečano su zatvorene Olimpijske igre u Pekingu i još jedna najveća sportska manifestacija našeg planeta »pospremljena« je u nezaboravnu provijest. Točno dvadeset godina ranije, u Seolu 1988, košarkašica jugoslavenske reprezentacije Eleonora Wild, danas udano i Đoković, osvojila je srebrnu medalju i postala (i do današnjih dana, kao predstavnica žensog roda, ostala) jedina rođena Subotičanka s olimpijskim odličjem. Upravo na sam dan zatvaranja, vratili smo vrijeme unatrag dva decenija i zapitali Eleonoru o njezinim olimpijskim sjećanjima.

Kakav je osjećaj biti sudionicom OI?

Osjećaj je jednostavno neopisiv riječima, jer se tako nešto mora doživjeti. Biti dio svjetskog sportskog miljea i nastupati na najvećem događaju, zauvijek ostaje neizbrisivo u najintimnijim osobnim sjećanjima.

Prošlo je već punih 20 godina od Seola 1988. i Olimpijade koja Vam je donijela srebrnu medalju u ženskoj košarci. Podsjetimo mlađe čitatelje koja je to bila generacija jugoslavenske košarke.

Bila je to jedna od najuspješnijih generacija u povijesti jugoslavenske ženske košarke u kojoj sam imala čast i privilegij nastupati uz proslavljene igračice svjetskog formata poput Danire Nakić (danas Bilić, ravnateljice HMI op. a), Žane Lelas ili jedne Razije Mujanović, te Anđelije Arbutine i ostalih suigračica koje su činile ekipu, koja je činila sami vrh tadašnje svjetske košarke. 

Koju biste utakmicu izdvojili između svih odigranih na OI u Seolu 1988. godine?

Bez dileme bio bi to susret protiv Australije koji smo uspjeli dobiti minimalnom razlikom i pobjeda, zahvaljujući kojoj smo uspjeli izboriti plasman u finale OI. Bila je to dramatična utakmica s puno obrata, ali smo na koncu mi slavile i osigurale srebrnu medalju.

Gledajući netom svršenu Olimpijadu kako ste se osjećali gledajući dodjele medalja i zasigurno se prisjećajući predivnih trenutaka Vaše sportske karijere kada ste i sami bili na podiju namijenjenom najboljima?

Svaki puta kada gledam dodjelu olimpijskih odličja kao da se  vratim, bar na tren, u daleki korejski grad i vrijeme kada sam primala svoju srebrnu medalju. I uvijek prorade, na određeni način, emocije neraskidivo vezane uz moju sportsku prošlost i vrijeme koje sam provela između koševa.

Gdje ste sve tijekom aktivne reprezentativne i klupske karijere igrali?

Košarkom sam se počela baviti u rodnoj Subotici, s deset godina u matičnom klubu Spartaku, za koji sam nastupala sve do svoje 16 godine, potom je uslijedio odlazak u beogradsku C. Zvezdu, gdje sam ostala do 22. godine. Iz Beograda sam se preselila u Miskolc (Mađarska), a potom je uslijedila Njemačka, gdje sam igrala za ekipe iz Berlina i Aschafenburga. Gotovo cijelu igračku karijeru provela sam na mjestu tzv. dvojke, igrajući na poziciji beka.

Koliko ste odigrali reprezentativnih susreta?

Debitirala sam 1986. godine protiv selekcije Mađarske, a potom sam do 1992. godine zabilježila oko 120 nastupa za državnu reprezentaciju.

Kada ste se službeno oprostili od aktivnog igranja košarke?

U svojoj 30. godini sam odlučila kako je došlo vrijeme za prestanak aktivnog igranja i od tada sam u košarkaškoj mirovini. Danas, u rijetkim prilikama ponekad zaigram na prigodnim turnirima »veteranki«, kada se ponovno nađem u društvu svojih nekadašnjih suigračica iz klubova i reprezentativne vrste.

g